Iako je “Scott 4” bio, a možda i do danas ostao, njegov najbolji i najcjenjeniji album, u svoje je vrijeme bio naprosto – “previše”. Nešto neoprostivo dotadašnjem teen-idolu pa uglađenom interpretu neprikosnovena glasa. Taj prvi solo album s isključivo autorskim materijalom, uz nova pomicanja u strukturi pop pjesme, uz otvaranje s vrlo hrabrim prepričavanjem Bergmanova klasika “Sedmi pečat” te uz odvažnija lirska putovanja i stranputice, još je, uz sve te “grijehe”, izvorno objavljen pod pravim Walkerovim imenom – Scott Noel Engel. Sve te okolnosti i značajke posve su ga omele u bilo kakvom ozbiljnijem financijskom proboju i sve se naprosto srušilo poput kule od karata, osobito za etiketu Philips i njezine uloge u cijeloj priči.
“‘Til the Band Comes In” došao je kao nametnuti rez, kao zaokret prema natrag. I to u oštrom luku, jer on cijelom svojom sadržinom naprosto vrišti o kompromisima i ugađanjima. Sve ono što je više ili manje suptilno, ali stalno iskreno gradio prvim kvartetom albuma na ovoj se prekretnici oštro prekinulo – i to nije preoštra kritika, koliko god ovaj album imao svijetlih trenutaka! Na nesreću svojih mecena, za povratak na prijašnja komercijalna nadanja i planove bilo je ipak već očito prekasno. Kritika je, naravno, sasjekla album, ali i publika je ostala hladna – za one koji su prepoznali Walkerove ambicije bio je promašaj, a onima koji su ga nakon otkliznuća u ambicioznije vode sa “Scott 3” i “Scott 4” skinuli s liste prioriteta više se nije vraćalo negdašnjoj pjevačkoj zvijezdi.
Sastavljen od deset autorskih pjesama (od čega su dvije minijature, “Prologue” i “Cowbells Shakin'”) te zaključnih pet obrada pop pjesama, “‘Til the Band Comes In” i ne bi bio toliko loš kad ne bismo imali u vidu ranija dostignuća. “Joe” i “Time Operator” su sasvim pristojni i zanimljivi izleti u jazzom zamućene vode, a “Thanks for Chicago, Mr. James” je sjajno orkestrirana i izvedena pjesma kakva bi se sasvim dobro snašla i na, primjerice, “Scott 2”. Ostatak autorskih pjesama ne izdržava slične usporedbe, pa ih zasjenjuje čak i jedna sasvim rutinska obrada poput, primjerice, “Stormy”. I ostale obrade su mahom slične, vrlo slušljive, ali i vrlo prosječne u sivom dijelu glazbenog spektra. Zapravo je najveći problem samo njihovo pojavljivanje tamo gdje više nije bilo mjesta ni za jednoga Brela a kamoli za ovako beznačajne pjesmuljke kao što je “Reuben James”. Vrijeme Walkeorove umjetničke slobode očito je minulo…
Inače, album je nakon izvorne edicije bio povučen s tržišta i bio nedostupan sve do reizdanja na CD-u 1996. Kako to obično biva s prepoznatim legendama, u novije vrijeme na “‘Til the Band Comes In” se gleda s mnogo više simpatija nego u vrijeme izlaska. Ipak, inferiornost u odnosu na prijašnje albume, kao i na novije, sve od trijumfalnog “Climate of Hunter” iz osamdesetih pa naovamo, neporeciva je i, uostalom, potvrđena čak s četiri otužna albuma koje je Walker objavio tijekom prve polovice sedamdesetih, odnosno, prije povlačenja u desetogodišnju osamu. Ta ga je osama, srećom, trgnula i vratila na stari put, no zavjesa preko “izgubljenih godina” ostaje… Zašto se “‘Til the Band Comes In” našao u paketu s prva četiri albuma za najnoviji remastering, možemo nagađati, ali možda je i korisno imati u vidu taj zadnji, kakav-takav bljesak prije utonuća u stvaralačko ništavilo što je potrajalo desetljeće i pol. Legenda je tada oživjela, a sada dobiva i propisnu dokumentaciju te dužni respekt novih generacija slušatelja.
Toni Matošin
Osobna karta albuma