U sklopu Klarafestivala u Bruxellesu, koncertni triptih održao je jazz velikan današnjice Brad Mehldau, nastupivši tri večeri zaredom u famoznoj Palači lijepih umjetnosti Bozar, u raznim glazbenim kombinacijama.
Klarafestival održava se u Bruxellesu svakog ožujka zadnja dva desetljeća, a nazvan je po glavnoj klasičnoj stanici Flamanskog radija (Radio Klara). Festival se od ostatka itekako bogate glazbene produkcije u belgijskoj prijestolnici razlikuje po proaktivnom, kreativnom programiranju, bez oslanjanja na već postojeće turneje glazbenika, uz snažnu tematsku komponentu. Npr. 2017. tema je bila migracija, egzil i identitet, kada je nastupio orkestar glazbenika koji su bili sirijski izbjeglice – znači, nije riječ samo o postavljanju glazbe na pozornicu već i o uključivanju u aktualne političke i društvene teme. Klarafestival 2023. slavi glazbu kao čarobni i krhki ekvilibrij, u kojem izvođači i publika zajedno „postaju“ glazbom (naslov ovogodišnjeg izdanja je Become Music).
Prvu večer (23.3.) svog koncertnog maratona Brad Mehldau nastupio je s eminentnim tenorom Ianom Bostrigeom. Upoznali su se prije nekoliko godina u dvorcu Elmau u Njemačkoj nakon nastupa i shvatili da dijele divljenje prema Robertu Schumannu. Tako je začeto glazbeno prijateljstvo i suradnja koja je sazrela baš na ovom koncertu, s izvedbom najpoznatijeg Schumannovog ciklusa Dichterliebe. To je djelo upareno s The Folly of Desire, ciklusom pjesama koji je Mehldau napisao posebno za Bostrigea, i to na tekstove Brechta,Yeatsa, Goethea i Blakea, koji govore o ljubavi i ljudskoj žudnji. Publika je oduševljenim pljeskom izmamila čak trostruki bis, koji je donio ”nešto posve drukčije” – Night and Day Colea Portera, These Foolish Things i In the Wee Small Hours, prekrasnu baladu koju je najviše proslavio Frank Sinatra na istoimenom albumu. Inače, suradnja Mehldaua i Bostrigea urodila je i diskografskim izdanjem, pod nazivom The Folly of Desire.
Drugu je večer (24.3.) Mehldau nastupio s Belgijskim nacionalnim orkestrom, s kojim je izveo svoju kompoziciju Piano Concerto, koja je prvi put izvedena u Centru Barbican u Londonu, gdje je dočekana sa stajaćim ovacijama. U ovom sjajnom djelu Mehldau vješto ugrađuje rafinirane improvizacije u arhitekturu klasičnog koncerta. U prvom dijelu večeri nastupio je Belgijski nacionalni orkestar i izveo Debussyjeve Preludije za klavir. Belgijski kompozitor Luc Brewaeys stvorio je orkestralnu verziju Preludija koja je osobito vjerna Debussyjevom originalu, odnosno njegovoj orkestralnoj paleti, igrajući se s bojama do krajnosti. U drugom se dijelu nastupa orkestru pridružio Mehldau, s nadahnutom izvedbom djela Piano Concerto. Dupkom puna dvorana je nagradila glazbenike stajaćim ovacijama, i Mehldau je i ovaj put izašao na velikodušni, višestruki bis, na kojem je izveo jazz standard From This Moment On, Blackbird Beatlesa i jedan blues.
Treća je večer, u subotu 25.3., donijela povratak intimističkoj atmosferi – Mehldau je nastupio u solo formatu, koji mu sjajno leži i kojem se redovito vraća, usprkos svoj uzbudljivosti muziciranja s triom. Usput, svim ljubiteljima Brada Mehldaua i solo klavira svakako treba preporučiti sjajnu kompilaciju ”Brad Mehldau – 10 Years Solo Live (2015)”, a i njegov recentni album posvećen Beatlesima je u solo formatu – „Your Mother Should Know: Brad Mehldau Plays the Beatles“. Završnu večer briselskog maratona Mehldau je pokušao dati presjek svoje karijere i izvesti ”od svega pomalo”, od svojih starijih originala (Highway Rider, Paris s albuma Places), preko kompozicija koje je napisao u lockdownu (Resignation, Remembering Before All This), do Beatlesa (She Said She Said, Here There and Evereywhere, If I Needed Someone – redom manje poznate pjesme Beatlesa) i Hendrixa (Hey Joe). Ni zadnju večer nisu izostale stajaće ovacije, i posebno velikodušan bis: Bowiejeva ”Life on Mars”, jazz standard „Here’s That Rainy Day again” (jedinu koju nije predstavio naslovom, već je prepustio jazz konoserima da se u sebi nasmiju na referencu na vremenske prilike u Bruxellesu), zatim pravo iznenađenje – Dylanova ”Don’t Think Twice, It’s Allright”, te za zadnji bis prekrasnu Gershwinovu baladu (opet se poigravši duhovitom referencom) ”How Long Has This Been Going On”, nakon koje je oduševljena publika ipak morala priznati da je glazbena gozba trajala dovoljno dugo.
Mehldau nikad ne prestaje impresionirati svojim improvizacijskim vještinama i tehničkom virtuoznošću, a fascinantna je i lakoća s kojom spaja jazz, pop, rock i klasiku. A sjajna akustika dvorane Henry Le Boeuf (glavne koncertne dvorane Bozara) omogućila je da publika uživa u najfinijim detaljima njegove filigranske izvedbe. Što se tiče Bozara, ovu veličanstvenu art deco građevinu projektirao je slavni arhitekt Victor Horta, predvodnik belgijskog art nouveaua. Bozar je zamišljen kao zgrada koja bi mogla ugostiti sve oblike umjetnosti, na najvišoj razini i u najboljim uvjetima, koja bi umjetnost učinila dostupnom što većem broju ljudi, oslobodila je elitizma, ali bez snižavanja standarda. Ovdje je Horta odustao od raskošnih, valovitih linija art nouveaua u korist geometrijskog jezika art decoa, a u svojim memoarima naveo je da ovu zgradu smatra vrhuncem svoje karijere.