Malo koji me je domaći bend u zadnje vrijeme tako brzo oduševio svojim pjesmama kao Sleepyheads a da istovremno nisam imao dojam da je riječ o domaćem bendu. Možda se prije može činiti da je riječ o skrivenom blagu nekog kultnog stranog benda. Ako bih dubljom analizom pokušao doći do nekih konkretnih razloga oduševljenja, a da to nisu očigledno kvalitetno posložene pjesame pune dobrih rifova i zaraznih pop melodija, onda bih vjerojatno završio s introspekcijskim uvidom da djeluju na nekoj podsvjesnoj razini kao okidač melankolije i nostalgije kako za gitarističkom glazbom 1990-ih (mogu se naći utjecaji različitih bendova od Dinosaura Jr., Pearl Jama, The Gun Cluba, Pixiesa do mnogih drugih) tako i prema emotivno burnom razdoblju adolecencije te izgubljenim, neuspješnim ili neostvarenim ljubavima. Stoga ne čudi da takvom retro nostalgijom i prevladavajućom ljubavnom tematikom prizivaju u sjećanje filmove sazrijevanja poput Reality Bites, Singles i Before Sunrise.
Iako nisu više tolika tajna, budući da su održali dosta koncerata u zagrebačkim klubovima, pa i u Tvornici gdje su prošle godine promovirali hvaljeni album prvijenac „The Swirling Thoughts Of…“, promo slogan „najbolje čuvana tajna domaćeg indie rocka“ nije daleko od istine. Toplo se nadam da će im sjajan nastup koji su priredili oduševljenoj publici na INmusicu pomoći s uzletom daljnje karijere.
Vedran posjeduje dinamičan i jak vokal vrlo specifične boje čije potencijale pametno i promišljeno iskorištava za izražavanje emocionalnih stanja. Pri tome se ističe iscrpna uporaba izvrsnog falseta.
Pred malobrojnom publikom koja se tek počela okupljati na skrivenom stageu otvorili su koncert pomalo sramežljivo s odličnom naslovnom stvari “The Swirling Thoughts Of” te se lagano zagrijavali. Tek nakon četvrte stvari “Lost Myself” počeli su zagrijavati publiku koja je uzvratila pljeskom i odobravanjem. Zaredali su s nekoliko emotivnih balada kao što su “Drama”, “Miss Being in Love” a onda i nekoliko obrada.
Sleepyheads su u kontekstu festivala najbolje funkcionirali onda kada su kombinirali brže ritmove s melankolijom i melodičnim pjevanjem, što su potvrdile pjesme “Perfect”, “I’m Not Your Boy” s funky fleaovskim basom i “We Could Go Out Partying” za vrijeme kojih se atmosfera počela dizati a ljudi lagano gibati.
Osim setliste koja bi mogla biti bolje sastavljena tako da se postigne bolja komunikacija s publikom, a i da same stvari dobiju na značaju, pri čemu prvenstveno mislim na balade kojih je za početak koncerta bilo previše, postoji i problem nepotrebno velikih pauza između pjesama te naštimavanja instrumenata. Ako žele napredovati u prezentaciji ta dva osnovna problema trebala bi se riješiti. Dakle bolje posložiti setlistu, smanjiti pauze i koncert učiniti jačim, čvršćim i povezanijim.
