Evo, to se i dogodilo! U Splitu se održala prva polufinalna večer Europskog Blues Challengea u splitskom HNK. Ovo je 13. po redu, od prvog koji se održao u Berlinu 2011. godine. Od tada do danas, krovna hrvatska blues udruga HBS, učinila je doista veliki posao, na što bi pokojni Dražen Buhin – Buha itekako bio ponosan, jer je upravo večeras odigran jedan njegov san. Nakon osvojenog priznanja Keeping the Blues Alive, Split je sada postao europski Memphis. Nije ovo uvod za lamentiranje, već se radi o činjeničnim stvarima o kojima valja govoriti i pisati, jer to nisu male stvari za našu zemlju.
Naime, u Splitu se okupilo 22 države Europe i njihovi predstavnici – pobjednici svojih nacionalnih blues natjecanja. U prvoj polufinalnoj večeri nastupilo je 11 izvođača:
Polufinale A – četvrtak, 3. travnja (19:00, HNK Split)
- Hrvatska: Edi East Trance Blues
- Italija: Francesco Garolfi
- Španjolska: Tòfol Martínez Blues Band
- Ujedinjeno Kraljevstvo: Alice Armstrong Band
- Belgija: PD Martin
- Poljska: Wild Flame
- Danska: Pay Day
- Austrija: Peter Kern
- Norveška: Tommy Tito
- Finska: Jantso Jokelin
- Češka: Steven’s
Iz ovog popisa je vidljivo da je upravo hrvatski predstavnik, bend Edi East Trance Blues, pokrenuo cijelu ovu priču 13. EBC-a. Svih 11 izvođača prezentiralo je svoje viđenje bluesa, nastojeći zadobiti i pridobiti određeni broj bodova od strane internacionalnog žirija sastavljenog od ljudi koji se aktivno bave bluesom. Primjerice, naš član žirija je Dragan Kotarac – Charlie, član poznatog blues dua Charlie & Bell Blues Experience, a tu je i Robbert Dujif, nizozemski blues glazbenik, pobjednik prošlog EBC-a.
Što se tiče same organizacije i kompletnog provedbenog dijela, vjerojatno je tu bilo itekako puno posla, truda, prolivenog znoja i živciranja da bi sve ovako dobro funkcioniralo. Svaka pohvala organizatorima, a na prvom mjestu želim spomenuti “tri mušketira” (Davor Bunčić – Buna, Stivi Vučković i Siniša Bizović), te sve one koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli da sve ide i bude kako treba. Teško je nabrojati sve, ali oni će biti prepoznati, i već jesu prepoznati, što samo govori o tome kako je ova priča, upravo kroz ovo glazbeno događanje, postala svojevrsna kruna koja je zacementirala status HBS-a kao opravdanog dobitnika ove prestižne nagrade KBA.
Iako je već rano ujutro i dan je bio neopisivo dug, još uvijek sam pod dojmom onoga što sam večeras čuo, osjetio i uživao u toj glazbi koju toliko volim. Bilo bi suvišno sve opisivati, pa ću samo istaknuti jednu bitnu činjenicu – ova 1. polufinalna večer pokazala je da nema razloga za brigu i bojazan oko budućnosti bluesa. Takve brige su potpuno i apsolutno deplasirane i neutemeljene. Večeras smo slušali 95% mladih ljudi, glazbenika koji su predani izvođenju bluesa. Mladih ljudi koji ga definitivno razumiju i imaju “ono nešto” što kod publike izaziva neopisive količine ugode. Svi mi koji volimo blues, jako dobro znamo o čemu se ovdje radi. Ispunjeno HNK Split jasan je pokazatelj da priči nije kraj, da blues ima svoju publiku i da je ona tu jer voli ovaj glazbeni žanr. Sjajna podrška svim izvođačima tijekom njihovih nastupa puno govori o tome kako jednostavno treba uživati u svemu i veseliti se da sve ide onako kako treba.
Od 19:00 sati pa sve do ponoći, pa čak i nešto kasnije, svi izvođači imali su podršku i nitko se nije osjećao kao da tu ne pripada. Štoviše, svi su sjajno reagirali i zahvaljivali publici na podršci. Naravno, kako ne mogu svi ući u finalnu večer, već samo njih četvero, žiri je odlučio da su prvi finalisti:
- Ujedinjeno Kraljevstvo: Alice Armstrong Band
- Poljska: Wild Flame
- Austrija: Peter Kern
- Finska: Jantso Jokelin
Na kraju ovog prvog izvještaja, samo ću još kratko dodati da je Alice Armstrong Band doslovno cijeli HNK digao na noge, prvenstveno svojim ubojitim vokalom i snažnom, upečatljivom scenskom izvedbom.
Sutra je već na redu druga polufinalna večer, ali ima tu i puno drugih popratnih događanja – od Blues marketa, preko koncerata na otvorenom, radionica u cilju provođenja akcije Blues At School. Drugim riječima, teško je sve to obuhvatiti, pa se moja malenkost koncentrira na sam EBC, a sve ostalo koliko stignem.
Naporno je – to nema dvojbe, ali uživam jer vidim, čujem i osjećam da blues živi dalje, a to je doista najvažnije!
Yours bluesy,
Mladen Lončar-Mike
