Starsailor u Tvornici kulture

Starsailor su prvi album objavili 2001. godine – njihov ponajbolji studijski uradak i ploča koja ih je lansirala među ključna imena britanske indie scene s početka milenija. Godinu dana ranije osnovani u Warringtonu, a danas obilježavaju četvrt stoljeća postojanja serijom koncerata. Zagreb ih je, napokon, imao prilike premijerno ugostiti 17. listopada u prilično dobro ispunjenom velikom pogonu Tvornice kulture. I s pravom se može reći – šteta što se ovo gostovanje nije dogodilo ranije.

Na Starsailor sam naletio slučajno. Tih, studentskih, godina, radio sam na radiju i bio u izravnom doticaju s hrpom glazbe, koja bi mi inače bila teže dostupna. Novu sam glazbu uglavnom preslušavao u nedinamičnim poslijepodnevima režije 2, a nekad bi albume potpuno nepoznatih imena „prebacivao“ na MiniDisc i „posao“ nosio kući. Kako su studentski dani „izrazito teški“, a radni tjedni predugi da bi se bezbrižno preživjelo do vikenda, imali smo nešto što smo zvali „sportske srijede“. Znalo se takvim srijedama slušati koješta, uglavnom provjerene bendove, no jedne smo srijede pustili Starsailor i njihov prvijenac „Love Is Here“. Kada pokušavam rekonstruirati događaje tih godina, očito je kako je album došao na red za slušanje tek u proljeće 2002. budući da je kombinacija proljetnih mirisa koji su ispunjavali sobu te proljetne večeri i atmosfera s prigušenim svjetlima djelovala dobitno u kombinaciji s melankolijom. Već prva „Tie Up My Hands“, nas je dobila, a svakom idućom smo bili sve više uvučeni u svijet „Zvjezdanih mornara“.

Temperaturno ugodne listopadske večeri, 2025., dakle skoro 25 godina kasnije, imamo konačno prilike Walsha i momke slušati uživo i hvala na tome Dallasu i Mars Musicu. Predgrupu, The Siids, sam uspio tek okrznuti na samom kraju posljednje stvari u setu i zbog toga mi je izuzetno krivo. Nadam se iskupljenju već večeras kad nastupaju u križevačkom Klubu kulture.

Starsailor su krenuli s adutim. Alchoholic i Poor Misguided Fool nagovjestili su da će večer biti prožeta najboljim od najboljeg. Srećom da Starsailor imaju u rukama puno kvalitetnih karata pa si mogu priuštiti taj luksuz da otvore s ovakvim gigantima. Minimalistička scena, bez video zida, samo sa svjetlima, tvorila je intimistički ugođaj gdje u atmosferi dnevne sobe imate prilike uživati u odličnoj svirci Starsailora. Odličan presjek karijere kroz 6 snimljenih studijskih albuma nisu pretjerano kvarile mikrofonija niti neke sitne tehničke komplikacije, budući da su odlično raspoloženi i razgovorljivi James Walsh i njegov bend učinili da te detalje niti ne primjećujemo.

Walshov glas i dalje je moćan i suveren – onaj isti, napukli i emotivni ton koji je prije dvadeset godina nosio njihove balade, danas je zreliji, ali nije izgubio snagu. Zvuk benda bio je topao i zaokružen. Šarmantni i razgovorljivi Walsh često se zahvaljivao publici na hrvatskom, ubacujući anegdote koje su davale osjećaj spontanosti, iako setlista to nije odražavala jer su pjesme sve unaprijed isplanirane i izvođene prema takvom redoslijedu. Uvod s već dvije navedene, sredina s Lullby i meni apsolutnim vrhuncem večeri „Neon Sky“, cover Lennonove u drugoj polovici i grand finale sa Silence Is Easy, sigurna su receptura ovog, ali i svakog njihovog koncerta.

Bis je otvoren s onom koju sam dugo čekao, Love Is Here, iako ne onako melankolično kao u studijskoj snimci već s pomalo distorziranim gitarama te uz izostanak zvučne dominacije klavijatura na samom kraju, koje ovoj pjesmi daju posebnu ljepotu. Netko je u jednom trenu bisa dobacio iz publike „Good Souls“, na što je Walsh, s osmjehom na licu, uzvratio „Strpi se još malo“. S potonjom su baš i zatvorili koncert i opet uz problem, ovaj put s Walshovom gitarom, ali koga briga. Bilo je dobro, kvragu, bilo je i više nego dobro. Starsailor su podsjetili koliko glazba može biti jednostavna, a moćna. I u vremenima kada je previše stvari izgubljeno, ta večer u Tvornici bila je podsjetnik da emocija – ako je iskrena – nikad ne zastari.