Stereophonics – “Decade In The Sun – The Best of Stereophonics”

Britpop devedesetih, sada, s pristojnim vremenskim odmakom, ipak pamtim prventsveno po dobrome, usprkos iritantnoj pozi britanskoga tiska i cijeloj plejadi nezasluženih glazbenih heroja sa slavom izgrađenom na nečijim frustracijama i kompleksima. Dosta mi je sjetiti se Pulp, The Boo Radleys i Suede iz toga doba da cjelokupna priča i sva ta pompa dobiju lijepu crtu i neku svoju logiku. Pa sjajan prvijenac The Stone Roses kao intro cijeloj priči, gotovo podjednako briljantan debi Oasis, pa otprilike svaki drugi album Blur… Hoćemo li ubrojiti Manic Street Preachers i Radiohead? OK, OK, sad se već odmičem od onoga što sam započeo, a to je britanska glazbena tvornica, koja je ne samo devedesetih uredno štancala izuzetna imena, ali i ona koja slavu duguju prvenstveno kritičarskim lovorikama pletenim na klanovskoj ili patriotskoj osnovi, a tek onda na nekoj svojoj kvaliteti. Stereophonics su, na žalost, bend upravo iz ove druge kategorije odštancanih imena. Mada, da odmah ublažim ovu tvrdnju, postoje i mnogo gori primjerci o kojima možda drugom prilikom.

Sredinom prošloga desetljeća, ovaj se velški bend ohrabren probojem zemljaka Manic Street Preachers i zanesen naglašenim gitarskim pop zvukom Oasis prikopčao na naglašenije “rock” strujni krug britpopa, odlučivši ne ispustiti dio kolača na prekrcanoj pop trpezi te ere. Od 1997., odnosno, albuma prvijenca “Word Gets Around” naovamo snimili su šest studijskih albuma, zaokružili diskografsko desetljeće postojanja i sve, posve logično, odlučili zaokružiti pristojnom kompilacijom. “Decade in the Sun”, dakle, kako sam naslov zgodno kazuje, predstavlja desetogodišnjaka, maženog u užoj, ali nešto manje u široj obitelji. Stereophonics su, naime, vrlo rano stekli naklonost i kritike i publike na Otoku, ali nikad nisu uspjeli zapravo prijeći Atlantik, a ni u ostatku svijeta, vjerujem, neće biti upamćeni kao nešto od značaja. Jer, u pitanju je uistinu tek još jedan od bendova, koji, uvjeren sam, da nije nastao iz britanske obitelji ne bi ni primirisao zvjezdani status.

Gdje leži moj problem sa Stereophonics? Prvenstveno u jednoj od najporaznijih kategorija koje mogu pripisati nekom glazbeniku – dosadi! Ma da, nađe se u njihovom korektnom zvuku pokoja solidna pjesma (ovdje uvodna “Dakota”, na primjer – uvodna ne bez logike, jer je posrijedi njihov najuspjeliji singl) ili simpatična melodijica kad se ne trude biti žestoki, ali ukupni dojam ne upotpunjuje ništa što bi ih izdiglo iz sivila prosječnosti i… nebitnosti. Zagasiti vokal Kellyja Jonesa na pola puta između promuklosti i revanja doslovce umara. Evo za to najočitijeg konkretnog primjera – pjesma “Have a Nice Day”. Ono što bi trebalo biti poletna melodija s dozom melankolije ispalo je zamorno izderavanje nekoga tko kao da se pita, koji mi je trebao da se uvalim u ovo? I onda slušati taj isti vokal kroz četrdeset pjesama (jer, dopalo me duplo, deluxe izdanje kompilacije)… trebat će mi dosta Suedeova i Pulpova da se oporavim. Nije, naravno, samo vokal ono što me umorilo, već i glazbena običnost i nesposobnost da se nađe put bijega iz samonametnute prosječnosti. Meni dovoljno da ih prekrižim i pošaljem u recycle bin.

Regularno se izdanje, dakle, odnosi na prvi disk i, sad bez obzira na kvalitetu sadržaja, čini se više nego dovoljno za presjek karijere duge šest albuma. Od dvadeset pjesama dvije su nove, po oprobanoj recepturi – singl “You’re My Star” i “My Own Worst Enemy”, ni po čemu stršeće iz mnoštva u kojem su se našle. Drugi disk nadopunjuje zbirku, čineći tako uistinu iscrpnu retrospektivu za hardcore fanove. Našlo se na njemu i ponešto vrijedno prvoga diska, poput “Bank Holiday Monday”, ali i radio-grozota poput kolaboracije s Tomom Jonesom na “Mama Told Me Not to Come”. Podvučeno, najmanje dvadeset pjesama viška na deluxe kompilaciji benda koji je imao sreću što je iz Britanije. Po svemu, mogao je biti i iz Armenije, samo što bi mu tada sudbina bila daleko od bilo kakvog luksuznog proizvoda.

Toni Matošin 

Osobna karta albuma: