Michael Gira i obnovljeni Swans 1. studenoga u Zagrebu odsvirali su dug, hipnotičan i iznenađujuće kontroliran set, uz uvodnu meditativnu minijaturu Jessice Moss
Prvi dan studenoga u Boogaloou nije mirisao na blagdan, nego na povratak benda koji je Zagreb već naučio što znači “koncert kao obred”. Nakon što su ranije rasprodali Kino SC i ostavili reputaciju jednog od najintenzivnijih gostovanja na ovim prostorima, Swans su se ovaj put vratili u nešto drukčijem raspoloženju: ista zadojenost ponavljanjem i građenjem napetosti, ali bez onog starog, neumoljivog zidanja decibela do granice boli. Publike je bilo dovoljno da se osjeti da Zagreb taj bend čeka i pamti, a atmosfera je bila više “došli smo slušati” nego “došli smo preživjeti”.
Večer je otvorila kanadska violinistica Jessica Moss, stara znanica publike koja prati eksperimentalniju i post-rock scenu. Njezin nastup, baziran na slojevitim violinističkim loopovima, tihim melodijama koje se polako nabiru i diskretnim elektronikom, bio je idealan uvod: ušutkala je dvoranu bez da je povisila glas, i namjestila uši na frekvencije na kojima Swans najbolje rade – na strpljenje. Publika ju je pažljivo pratila, bez uobičajenog šuškanja i pričanja, što je za predgrupu u petak navečer već mali kompliment.
Kad je na pozornicu ušao Michael Gira s bendom, odmah je bilo jasno da gledamo aktualnu, “Birthing” turneju – Swans koji naglasak stavljaju na dugačke forme, na rastezanje motiva i na onu njihovu specifičnu dinamiku “ništa – pa sve – pa opet ništa”. Umjesto instant prepoznavanja starih favorita, dobijemo komade koji rastu sporije, u valovima, s puno međusobnog gledanja u bendu i one Girine dirigentske geste kojom zaustavlja ili pali bend. To je ona faza Swansa u kojoj je koncert više proces nego setlista, i u Boogaloou je to funkcioniralo zato što je publika došla baš po to.
Zvuk je, zanimljivo, bio primjetno manje brutalan nego što ih Zagreb pamti ranije. I dalje je to bio glasan koncert – Swans bez glasnoće nisu Swans – ali ovaj put je sve bilo više pod kontrolom: bubanj nije gazio ostatak benda, dronovi su imali prostora, a Girin glas je bio čitljiviji. Umjesto fizičkog nasrtaja, dobili smo polagano zavrtanje šarafa, pa eksploziju, pa dugi rep. U takvom rasporedu nije bilo slabih točaka: i oni u publici koji su došli “da ih opali” dobili su svoje u finalima pjesama, a oni koji vole slušati strukturu dobili su rijetku priliku čuti Swans u nešto prozračnijem izdanju.
Na kraju je ostao dojam da gledamo bend koji i dalje svira iz nužde, a ne iz nostalgije. Gira nije čovjek koji će se na pozornici ulizivati publici, ali se vidjelo da ga raspoloženje u dvorani nosi – puno pažnje, malo mobitela, puno strpljenja. Za portal poput poprock.hr važno je naglasiti: ovo nije bio “težak art koncert za šačicu posvećenih”, nego uspješan povratak benda koji u Zagrebu ima svoju publiku i koji joj je ovaj put pokazao nježniju, ali i dalje monumentalnu stranu. Tko je došao po iskustvo, a ne po hit, otišao je zadovoljan.
Galerija fotografija; Swans u Boogaloou, foto: Srečko Zajec / Skunk Craft
