Ne mogu se sjetiti da me ičija smrt iz domene popularne kulture nakon Kurta Cobaina tako pogodila kao odlazak Syda Barretta s ovoga svijeta početkom ljeta 2006. Ne, nisam zagriženi fan, možda čak ni fan uopće; njegov kratkotrajan stvaralački život i naslijeđe koje je ostavio u obličju malo pjesama, ali mnogo ideja, naprosto izaziva najdublje poštovanje, koje, kad se pomiješa s toplinom kojom njegove pjesme zrače i njihovim pretužnim životnim nastavkom, valjda nužno prerasta u dužnu naklonost. Legendarni “ludi dijamant”, kako su ga nazvali i opjevali prijatelji i kolege iz matičnog mu benda Pink Floyd, postao je mit na za sebe uistinu najteži i najbolniji mogući način. Gotovo doslovce sagorio u samom naponu mladenačke kreativne strane, postao je i svojevrstan stereotip brzogorećeg talenta, istovremeno bolno jedinstven.
Nikad nisam krio da, kad su Pink Floyd u pitanju, apsolutnu prednost dajem njihovoj najranijoj i najkraćoj fazi djelovanja koju je obilježilo autorstvo Syda Barretta. “Piper at the Gates of Dawn” ostao je istinski dragulj, ne samo britanske ili svjetske psihodelije, već i ukupne globalne rock i pop pjesmarice. Neposrednost i toplina kojom taj uvijek aktualni album odiše usprkos prošaranošću hladnim space-rockom s lakoćom se, bar u mom malom svemiru, uzdiže nad kasnijim velikim, ali distanciranim, konceptima definiranim i perfekcijom opterećenim albumima benda koji je svog pretalentiranog frontmena bio prisiljen potjerati već koju godinu nakon izlaska glasovitog prvijenca. Lake i teške droge, a ponajviše LSD, Syda Barretta stajale su pozicije u bendu, ali vrlo brzo i karijere općenito, pa i zdravoga razuma. Njegov kratkotrajni, tek koju godinu dug solistički rad upravo je označio tu prekretnicu s koje puta natrag za već posve izgubljenog dijamanta pop-glazbe nije bilo.
“The Madcap Laughs”, prvi od, pokazat će se, tek ukupno dva albuma koje je Syd uspio dovršiti, slijedio je pravac kojeg je ukazao rani singl Pink Floyda, predivna “See Emily Play”. Kreirajući posve vlastita dodirišta popa, folka, psihodelije i čisto muzičkog eksperimenta, a sa svim ograničenjima i kreativnim mahnitanjima koje uživanje LSD-ja sa sobom nosi, mladi glazbenik u prepreuranjenom zalasku karijere uspio je sastaviti naizgled posve rastresenu, ali toplu zbirku pjesama čiji će recepti i sulude strukture ostaviti traga daleko u budućnost. Gotovo posve oprečno onome što su mu prijatelji iz Pink Floyd osmislili i odabrali kao nastavak svoga puta, Barrettovi, nekad više, nekad manje ekscentrični pjesmuljci koje je sakupio za album prvijenac, prava su kolekcija glazbene intimnosti, pa čak i nevinosti, pardon, naivnosti. Poslušajte samo ludo razigranu i čvrste strukture lišenu “Love You” kao ogledni primjerak.
Barrett je u studio ušao još u svibnju 1968, neposredno po isključenju iz Pink Floyda u kojem su ga zamijenili Roger Waters na autorskoj poziciji i David Gilmour kao pridošlica na gitari. Menadžer Peter Jenner praktički je pratio Syda, također napustivši bend, no suradnja je brzo pukla i Syd je na gotovo godinu dana digao ruke od rada na albumu. U studio ga je vratio Malcolm Jones u travnju iduće godine, okupivši skupinu studijskih glazbenika, uglavnom članova benda The Soft Machine. Ta je suradnja potrajala nekih mjesec dana tijekom kojih je snimljeno otprilike pola pjesama, dok su ostatak materijala Sydu pomogli dovršiti Waters i Gilmour. Rad nije bio nimalo lak budući da je Barrett jedva uspijevao ponoviti istu melodiju, potpuno nepredvidiv u pjevanju i sviranju. Rad benda se tako nužno sveo na dosnimavanje na grube snimke vokala i akustične gitare, a mnoge greške i omaške gotovo da se nisu ni prepravljale (u tom pogledu album praktički navješćuje ono što će mnogo kasnije biti poznato kao lo fi). No ti trenuci, kao onaj kad Syd promaši melodiju pa traži da se krene iznova, još su efektnije pridonijeli neposrednosti i toplini cijeloga albuma.
“The Madcap Laughs” uopće, ni u jednom jedinom trenutku nije bio predviđen da zvuči kompaktno ili uredno. No, u tom svom mentalnom i stvaralačkom neredu i ozbiljnim problemima s koncentracijom, Barrett isto tako ni u jednom jedinom trenutku nije iskoračio u zonu gdje namjerna i namjenska neurednost i ekscentričnost postaju umjetnički promašaj. “Terrapin” je prekrasni minimalizam, evidentno predug, ali isuviše čaroban da bi mu se to zamjerilo; kao takav najpogodnije je predsoblje za svijet u kojeg nas je brzogoreći talent propustio na samom početku 1970. Do već potpunog pucanja kontrole u “If It’s in You” u kojoj Syd prvo promaši početak, pa daje napola jasne upute ostatku ekipe da bi zatim zapjevao posve van tonaliteta, nanizalo se tako malih dragulja koje ćete dugo preslušavati i otkrivati im nove detalje kao što su to činili velikani od Davida Bowieja do R.E.M. Bilo da je sam na gitari kao u razoružavajuće iskrenoj i intimnoj “Dark Globe” ili praćen s njim nikako dovoljno uigranim bendom kao u kaotičnoj koliko bazično vrlo jednostavnoj “No Good Trying”, glavni osnivač Pink Floyda dao nam je naslutiti do kojih je visina mogao ići da ga vrlo brzo nije sustigao pravi sumrak i zauvijek ga povukao u izolaciju i osamu.
Album “Barrett” koji je izišao već iste godine nije uspio ponoviti šarm prethodnika, a i postalo je evidentno da se Syd više ne može nositi s najosnovnijim obavezama. Mit je tako mogao započeti u punom sjaju, pred očima samog glavnog lika; priče i legende su se nizale, a povučeni osobenjak je stario kao sve neugledniji “čudni susjed”. Od autorskih tantijema uspio je financijski gotovo bezbrižno proživjeti još tri i po desetljeća dok svijetom nije odjeknula vijest o njegovoj smrti. “Ludi dijamant” iz dirljive posvete “Shine On You Crazy Diamond” nikad nije ispunio tiša ni glasnija očekivanja o velikom povratku na svjetsku scenu, ali i ovako, njegov kratki trag ostao je sjajniji od bilo kojeg dijamanta, neizbrisiv i dalekosežan. Počivao u miru; napokon, ako u duhu vjere smijem dodati.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/02/25/madcap.jpg, images/SGrecenzije/2011/02/25/madcapm.jpg, Syd Barrett – The Madcap Laughs, Center} | ||
| Izvođač | Syd Barrett |
|
| Naziv albuma |
The Madcap Laughs
|
|
| Izdavač | Harvest / EMI | |
| Produkcija |
Syd Barrett, Peter Jenner, Malcolm Jones, Roger Waters i David Gilmour | |
| Datum objave | 03.01.1970. | |
| Snimano | Abbey Road, London, 28.05.1968. – 05.08.1969. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 01. Terrapin 02. No Good Trying 03. Love You 04. No Man’s Land 05. Dark Globe 06. Here I Go 07. Octopus 08. Golden Hair 09. Long Gone 10. She Took a Long Cold Look 11. Feel 12. If It’s in You 13. Late Night |
||
| Linkovi | ||
| Sydbarrett.com Last.fm/music/Syd+Barrett Hr.wikipedia.org/wiki/Syd_Barrett En.wikipedia.org/wiki/Syd_Barrett |
||
| Terrapin – Audio
|
||
{youtube}5ZaZaWcdtbY{/youtube}
