Nema veće ironije nego kad se bend zove Silente, a kroz svoj rad naglas pjeva upravo ono što većina u odnosima gura pod tepih — nudeći im tako besplatnu kolektivnu terapiju. Saninovi tekstovi nisu za svakoga, pogotovo ne za one koji vole živjeti u sretnoj zabludi. Oni od slušatelja traže da se prepozna u vlastitim emotivnim sabotažama, čak i onda kada bi mu bilo daleko udobnije da te stvari ostanu zakopane.
Dvosatni koncert koji se 15. kolovoza održao u pulskom Malom rimskom kazalištu pokazao je koliko dobro Silente zna upakirati takve kolektivne traume u aranžmane koji se pjevaju iz svega glasa. Pred brojnom publikom izvedeno je više od dvadeset uspješnica nastalih kroz različite faze njihove karijere, a Pula je još jednom dokazala da najradije urla o — nesretnoj ljubavi.
Vizualni identitet odmah je privlačio pažnju. Masivna slova natpisa „SILENTE“ na videozidu bila su ispunjena živopisnim, psihodeličnim ilustracijama u tirkiznim i narančastim tonovima. Baš kao i većina njihovih hitova, taj je vizual nosio isti onaj prepoznatljivi kontrast — mrak i gorčinu u stihovima zapakirane u zaraznu melodiju.
Sve je počelo u 21:30 novim singlom „Ništa drugo“ s nadolazećeg albuma. Tibor Karamehmedović zapjevao je s tribina, a potom se spustio u parter. Dok se probijao prema pozornici, okupljeni su ga oduševljeno pozdravljali.
„Dobra večer, Pula! Idemo napravit show večeras!“, rekao je na početku.
Nije trebalo dugo čekati na odgovor.
„Oprosti što ti ovo radim / Puče grom iz vedra neba / Ti si sve što tako želim / I sve što mi ne treba.“
A cappella početak na „Morski ljudi, morske žene“ odmah je povukao cijelo kazalište. Zastaneš, slušaš i ježiš se.
Nastavilo se izvedbama „Prije ili kasnije“, „Zaboravi nas“, „Molim te, zapiši“.
„Neobranjivo“ je bio jedan od onih trenutaka u kojima više nije jasno tko koga nosi – bend publiku ili publika bend. Stih „samo pravo“ vraćao se iz gledališta kao jednostavna poruka: nema puno filozofije, srce se ne može cijeli život čuvati od svega.
Tijekom „I ovaj put“, Tibor se ponovno spustio među gledatelje. Cijelo vrijeme zračio je pozitivom kojom je lako zarazio sve prisutne.
„Rekla si“ donijela je sudar razuma i onoga što čovjek pokušava potisnuti, a upravo je ta unutarnja borba jedan od razloga zbog kojih Silenteove riječi tako lako pronalaze put do ljudi. Zazvučala je kao podsjetnik na to koliko se ljudsko srce teško snalazi kada se pred njim pojavi nešto što ne može objasniti ni kontrolirati. Neke emocije jednostavno ne pristaju na razum, ma koliko ih pokušavali tamo ugurati.
Na „Nikada ovako“ kazalište se još više raspjevalo i zaplesalo kao da je riječ o nekoj veselici, a zapravo je sve samo ne to. Ispod te slavljeničke slike ostao je tekst o odnosu koji se ne da lako svrstati ni u prošlost ni u sadašnjost. Može čovjek krenuti dalje, napraviti novi život i pronaći svoj mir, ali neke priče jednostavno ne pristaju u uredne ladice.
U središnjem dijelu koncerta Sanin Karamehmedović, Sančo, recitirao je stihove iz svoje privatne zbirke poezije. Točka je bila nešto drugačija od ostatka koncerta, s elementima glume i improviziranog skeča, te je donijela kratki odmak od uobičajenog koncertnog slijeda.
Kad se začula „Idi“, svjetla mobitela polako su se počela pojavljivati u gledalištu. U toj izvedbi smjenjivali su se motivi sidra, odlaska i povratka. „Idi“ pripada onim Silenteovim pjesmama u kojima se čovjek može prepoznati i kad mu se to baš ne sviđa. Govori o čekanju koje traje predugo, o mjestu koje nekome još uvijek čuvaš i onda kada više nisi siguran ima li smisla.
Kako se koncert približavao kraju, nizali su se „Voli me dok đavo spava“, „Mene moje uši lažu“, „Navečer se srca lome“ i „Još jednom“.
A onda je došla „Terca na tišinu“.
Taj naslov krije sjajnu zamku. Dok je terca čista konsonanca i školski primjer sklada, Saninovi stihovi zapravo se bave onim odnosima koji su u praksi čista, bolna disonanca. Složiti tercu na nečiju tišinu u teoriji zvuči idealno — to znači poznavati nekoga toliko dobro da se razumijete i bez riječi. No, strofe ove pjesme donose surovu stvarnost i ljude koji se konstantno mimoilaze između svojih zora i noći, neba i zemlje. Upravo je taj nesklad između čežnje za skladom i stvarnog kaosa postao njihova najmoćnija osobna iskaznica koju publika zna napamet.
Službeni dio koncerta priveden je kraju bez imalo štednje, na jedini mogući način — pjevanjem iz petnih žila.
Bis se čekao dulje nego obično. Skandiranje „Hoćemo još!“ nije prestajalo, a u jednom su se trenutku i reflektori uključili, trepćući u ritmu gledališta.
Silente se vratio na pozornicu s „Dragi, vjerujem u sve“, „Sve što treba znat o ženi“, „Čudna ili čudesna“ i „Poljubi me za kraj“.
Naslov posljednje pjesme teško je mogao biti prikladniji.
Po završetku koncerta, Tibor se fotografirao s obožavateljima i dijelio autograme. Ljudi nisu žurili kući. Još se neko vrijeme ostalo oko pozornice, prepričavalo, fotografiralo i pokušavalo produžiti ono što je već završilo, dok je u pozadini svirala „Purple rain“.
Iz ove pulske noći nitko – ni u parteru, ni na tribinama – nije izišao neokrznut. Tibor, Sanin, Lara Viktorija, Ivana, Ivuša i Šimun dali su svoj maksimum. U njihovim izvedbama našlo se dovoljno ljubavi, čekanja, odlazaka i povrataka da svatko u nekoj od njih pronađe barem dio vlastite priče. I onaj koji pleše po žiletu, i onaj koji podiže obrambene zidove. Jer čovjek se jednom umori od toga da uvijek iznova pokušava. Srećom, te se večeri barem moglo pjevati o svemu tome – a to i nije tako loša terapija kada već nema boljeg lijeka.
Galerija fotografija; Silente u Malom rimskom kazalištu, foto: Marko Hajdarović
