Još jedna obična srijeda, koja piva i dva odlična benda. Stonebride i Them Moose Rush razveselili su publiku svojom glazbom u ugodno popunjenom prostoru bara. Stonebride uskoro slavi svoj 21. rođendan, tako da su definitivno zaslužili titulu veterana domaće underground scene.
Prvi bend, Them Moose Rush, počeo je svirati nešto nakon predviđene satnice, oko 21:20, dok se publika okupljala u koncertnom prostoru. Ovaj progresivni trio iz Bjelovara, koji čine Nikola Runjavec (gitara i vokal), Branimir Kuruc (bas-gitara) i Vedran Marinko Komlen (bubnjevi), pokazao je vrhunske vokalne i instrumentalne sposobnosti i tako nas zagrijao za ostatak večeri. U svojoj kreaciji koriste puno psihodeličnih efekata, nepredvidljive strukture, promjene ritma unutar pjesama te dinamiku. U početku me iznenadio Nikolin visoki vokal, ali kad sam vidjela kako mu prsti lete po gitari dok pjeva i kako prelazi iz dubljih registara u falset, a sve to izvodi virtuozno, dobila sam asocijaciju – ovo me podsjeća na progresivni metal sastav Protest the Hero. Zvuk im je bio jako dobro uštimani za umjetnost koju nam prezentiraju. Našalili su se da će novu stvar prijaviti na Doru, ali imaju dva problema – prvi je taj što smo je mi već čuli pa sad ne mogu, a drugi je to što je preduga za standarde natjecanja. U svakom slučaju, Them Moose Rush su nam pokazali da su dobro uvježbani i da imaju odličnu glazbenu komunikaciju na pozornici, a svirali su dobrih 45 minuta.
Stonebride je počeo oko 22:30, pola sata nakon predviđene satnice. Publika se još malo više okupila, a dečki su nam su nam već uvodnom stvari dali masniji zvuk instrumenata uz atmosferično psihodelično blues-rock vajbanje. Budući da je bend u samim počecima bio zamišljen kao instrumentalni trio (danas ih je četvero), osjeti se da je vokal dio kreiranja instrumentala i da su vokalne dionice samo njegov produžetak. Matija Ljevar Lemm (bas gitara i back vokali), Siniša Krneta Krnfa (vokal i gitara), Tješimir Mendaš Tješ (bas gitara) i Stjepan Kolobarić Steps (bubnjevi) danas djeluju kao četveročlani sastav, a njihova se današnja postava gradila kroz godine. Neki su tu još od 2006., kada je snimljen prvi EP “Smile & Shine”, dok se Matija pridružio ekipi 2019. Njihov cijeli opus zvučao mi je kao da su nas uveli u priču koja nam zatim otkriva razne slojeve emocija i dubina. Za sebe kažu da su žanrovski neodređeni i da sviraju teški rock, što se jučer itekako moglo čuti. Njihova oprema – ili, kako mi je Steps rekao, „došli smo probati kako zvuče nove igračke” – jučer je brujala u najboljem mogućem smislu. Počastili su nas s devet pjesama, donijevši presjek posljednja tri izdanja uz pokoji stari favorit. Bend se kroz svoju glazbu izražava nešto sporijim tempom, oslanjajući se na blues-rock elemente, a rekla bih čak i na biker rock, uz pretežito sporiji BPM. No upravo im ta sporost omogućuje povremena iznenađenja, offbeat dionice i energično zakucavanje.
U svibnju ove godine izbacili su novi EP pod nazivom “No Chances Given” s kojim nastavljaju razvijati prepoznatljiv zvuk i estetiku. Na EP-u se nalaze dvije pjesme – “111” i “Barren Slope” – koje su, kako onii kažu, praktički nastale iz prvog pokušaja (first take). Zato me ni ne čudi što je posljednja pjesma koju su odsvirali trajala gotovo deset minuta. Ta završna faza bila je ekspresivno i improvizacijski obojena, uz solo dionice gitare i glazbeni dijalog u pozadini. Tako su nam ispričali priču unutar priče, odveli nas na putovanje kroz teške riffove i masan zvuk te nas hipnotizirali. Svirali su ukupno dobrih sat vremena, bez bisa, što je bilo sasvim dovoljno za jednu slučajnu srijedu.
Svakako, oba benda više su svirala, a manje pričala i komunicirala riječima. Umjesto toga, odlučili su komunicirati s nama kroz zvuk. Stonebride ima duže pjesme i nešto predvidljiviji glazbeni put, dok mi je Theme Moose Rush bio neobičniji. Ono što mi se posebno svidjelo jest to što su glazbenici djelovali opušteno, kao da su na otvorenoj probi u vlastitom dvorištu i sviraju u društvu svojih prijatelja i obitelji.
