“Htio sam pisati glazbu punu užitka, glazbu zbog koje će se ljudi osjećati dobro, glazbu koja će pomagati, liječiti, jer vjerujem da je glazba Božji glas.” Tim je riječima svoj rad sažeo jedan od neprikosnovenih genija pop kulture, lider The Beach Boysa, jedne od najvećih američkih rock grupa svih vremena, Brian Wilson. Uistinu, dok čovjek sluša glazbu koju je taj glavni “dečko s plaže” skladao – od prvih singlova u kojima se pjevalo o surfanju i curama s kalifornijskih plaža, preko kreativnog vrhunca iz druge polovice šezdesetih, pa sve do kasnijih, manje zapaženih skladbi i iznimno neujednačene samostalne karijere – teško se osjećati drukčije nego… dobro. Sretno.
Moram priznati da sam dugo zazirao od slušanja glazbe The Beach Boys. Iz čistog neznanja i predrasuda, smatrao sam ih neozbiljnom, slatkastom, oldtajmerskom boy-band pričom nevrijednom pažnje, sve dok na više mjesta nisam naišao na tako uvjerljive i složne hvalospjeve njihovom radu, a posebno jednom naslovu iz vremešnog opusa. Ostavivši tinejdžerske zaljubljenosti u glasne gitare i bjegunce od svega što se moglo nazvati pop glazbom iza sebe, mogao sam se dati u istraživanje koje me dovelo do nove, trajne ljubavi. Zaljubljenosti u “Pet Sounds”. Jer, ako postoji savršen album u ovih više od pola stoljeća trajanja pop kulture, onda je to upravo ovo dijete već daleke tisuću devetsto šezdeset i šeste.
Rock je tek kucao na vrata Umjetnosti, a albumi su još uvijek bili tek zbirke singlica popunjeni dodatnim pjesmama da namaknu dovoljno minutaže za dugosvirajući vinil. The Beatles su odrasli i izbacili “Rubber Soul”, ono što će mladi Brian Wilson prihvatiti kao apsolutni izazov, kao prvi “pravi” album kojeg je čuo, zbirku bez praznog hoda, produkcijski i umjetnički neprikosnovenu. Upravo odlučivši napustiti turneje i javne nastupe i posvetiti se studijskom radu, Wilson je pun entuzijazma i vjere u svoje ideje čvrsto odlučio nadmašiti remek-djelo engleskih kolega. S tek navršene dvadeset i tri godine, glavna kreativna poluga američke teen senzacije odlučila je snimiti album savršen od prvog do zadnjeg takta, najsavršeniji album ikada. Ispraćen čuđenjem, nevjericom i zebnjom, on se povukao u studio i bez ostalih članova benda osmislio i realizirao upravo to – album za kojeg će Paul McCartney reći da je nedostižni klasik kojeg mora poslušati svatko tko se želi smatrati glazbeno obrazovanim, a producent Beatlesa, George Martin, da se bez njega “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” ne bi nikad dogodio, odnosno, da je taj toliko hvaljeni klasik liverpulskih buba bio tek pokušaj da se dostigne “Pet Sounds”. Kako? Otkud taj kreativni vatromet i perfekcija?
Brian se tijekom prvih nekoliko godina glazbenog rada sve više brusio u producentskom dijelu posla, uprtivši tehnologiju u službu vlastitih glazbenih ideja. On je zamišljao studio kao dodatni instrument, onaj ključni, završni. Do te famozne šezdeset i šeste već je imao jasnu viziju glazbe koju želi raditi, “džepnih simfonija”, kako ih je on zvao, i vrijeme mu se više nije trošilo na nastupanje s grupom i iscrpljujuće turneje. Osluškujući prvenstveno Beatlese, tada produkcijski i kreativno najpotentnije ime svjetske pop scene, slagao je mozaik, iskoristivši japansku turneju ostatka benda za potpuno posvećenje radu na novom albumu. Tonyja Ashera angažirao je za tekstove, a studio je napunio session glazbenicima na instrumentariju koji se protezao od gitare, basa i bubnja do saksofona, truba, engleskog i francuskog roga, violina, flauta i ukulelea, glazbenu kulisu dodatno dotjeravši zvukovima zvonca bicikla, laveža pasa ili tutnja vlaka. Sve to, svaki zvuk, svaka nota i takt, svaki stih, sve je bilo u službi vizije mladog pomahnitalog kreativca (netko je zgodno primjetio kako su današnji studiji rađeni tako da proizvode glazbu kakvu je Brian Wilson stvarao šezdesetih bez te tehnologije). Kad je ostatak benda ušao u studio, sve je već bilo gotovo, odnosno, spremno za zadnji segment, vokale. Dakle, više solo projekt Briana Wilsona, nego djelo benda, “Pet Sounds” je postao autorovo vijugavo putovanje nepreglednim prostranstvom emocija.
Prateći Brianovu glazbenu viziju, Asherovi tekstovi uglavnom govore o ljubavi, i to s jakom dozom bolnog iskustva, uvijek je stavljajući u širu perspektivu, bilo duhovnu, bilo tjelesnu. Ima tu naivnog optimizma tako prisutnog u Wilsonovom radu, kao u najtipičnije bendovskoj, uvodnoj “Wouldn’t it be Nice”, suočenja s nesavršenošću ljubavi (“Here Today”, “I’m Waiting for the Day”), zazivanju duhovnosti (“God Only Knows”), čiste melankolije (“Caroline No”) i da dalje ne nabrajam, već da samo pozovem sve koji će ovo čitati da samo poslušaju Briana kad uz bas koji oponaša otkucaje srca u “Don’t Talk” zapjeva “listen…listen…listen…”. Uistinu, on samo poziva da mu se posluša srce, čak i tako direktno, a opet suptilno i – opet ta riječ! – savršeno. Ne pamtim čiju to još pozitivu mogu tako bezpogovorno prihvatiti i obožavati kao njegovu. Naravno, u ovako brižno složenoj glazbenoj i emotivnoj tapiseriji nezahvalno je i nepotrebno tražiti favorite i vrhunce. Ziheraški ići na “God Only Knows” koju će (opet) Paul McCartney proglasiti najboljom pjesmom ikad napisanom ili možda na bolno melankoličnu suptilnost “Caroline No”, inače Brianovog favorita, ili možda na dječački krhku “Don’t Talk”, ili, pak, na ispovjednu “I Just Wasn’t Made for These Times”… sasvim svejedno, jer da nabrojim bilo koju od trinaest skladbi – čak i dva instrumentala – imao bih valjan razlog da je proglasim najboljom. Jer, “Pet Sounds” uistinu jest album u najpunijem smislu te riječi, skladan spoj savršenstva tehnologije, razuzdane kreativnosti i visokonaponske emotivnosti, prvenstveno trinaestepizodno djelo za sebe, a tek onda zbirka pjesama. Zato mi je iznimno smiješna bila lista najprecjenjenijih albuma na koju sam nedavno naišao u jednoj od tiskovina, a na kojoj se našao i “Pet Sounds” i to iz razloga što nema nijedan pravi hit singl (!?). No, čar glazbe, kao i bilo koje druge art forme, je i u tome što podliže subjektivnim mišljenjima (kojima čak uvijek dajem prednost), što tako i meni dopušta da, recimo, “Dark Side of the Moon” proglasim precjenjenim (ma pazi, taj se klasik Floyda čak također našao na onoj listi) ili uvijek stavim Television ispred Stoogesa…
Evo mi prilike da se osvrnem na još jedan fenomen – vječno rivalstvo Beatlesa i Stonesa. Iz svega ovoga, pa i izjava samih Beatlesa, jasno je da se ono pravo rivalstvo, umjetničko, kreativno, odvijalo na transatlantskoj relaciji između Britanije i Amerike i da su londonski rokeri bili tek medijski, komercijalni pandan liverpulskim genijalcima. Šteta je samo što se ta kreativna “bitka” Wilsona i tandema Lennon-McCartney nije odužila bar malo više, odnosno, poslije “Sgt. Peppera” i “Good Vibrations”. Brianova opsjednutost perfekcijom vojevanje je odvelo do projekta “Smile”, koji je tek trebao biti ultimativno remek-djelo. No, to je jedna nova, daleko nesretnija priča za neku drugu priliku. Dotada, ostanimo na ovom svevremenskom slatkišu, koji u svoje vrijeme nije polučio neki komercijalni uspjeh (na to je čekao britansko tržište, gdje je doživio punu afirmaciju). Imao bih još štošta za nadodati nakon četiri slušanja za ovu priliku (imam CD izdanje iz 2001. s kompletnim repertoarom u stereo i originalnoj mono varijanti, što od dva slušanja čini, zapravo, četiri), no vrijeme je da i ja poslušam Briana (koji ima gotov novi album!) i da samo – slušam, slušam, slušam…
Toni Matošin
{youtube}H_KY_d9MQv8{/youtube}
Popis pjesama:
01. Wouldn”t it be Nice
02. You Still Believe in Me
03. That”s not Me
04. Don”t Talk (Put Your Head on My Shoulder)
05. I”m Waiting for the Day
06. Let”s Go Away for Awhile
07. Sloop John B
08. God Only Knows
09. I Know There”s an Answer
10. Here Today
11. I Just Wasn”t Made for These Times
12. Pet Sounds
13. Caroline No
(Capitol Records / Dallas Records)
