Ovaj festival pohodim od njihovog prvog izdanja. Sviđa mi se prostor, koncepcija, bendovi koji su uglavnom manje poznati uz ponekog heavy hittera. Ove godine festival je bio u opasnosti od odustajanja jer je Bölzer otkazao svoju turneju, s tim i The Fall V, ali i njihovi prateći bendovi sa turneje, pa su organizatori bili ostavljeni na sto muka.
Ipak, na kraju se line-up popunio sa više-manje domaćim austrijskim snagama. Moglo je to završiti u fijasku, no nije (stoga i naslov) već štoviše bilo je to, po kvaliteti, jedno od boljih izdanja The Fall-a.
Ovu svetkovinu black metala, zakukuljenih i maskiranih, našminkanih, zlobno gledajućih spodoba započeo je bendom iz Graza – Mysterivm Xarxes.
Ukratko bend je beba čovjeka koji se odaziva na ime Homvkvlvs i radi apsolutno sve, piše, pjeva, aranžira… Radi se o čistom, esencijalnom black metalu, sirovom da sirovije ne može. Pozornica okupana u crno, usamljena lubanja na podestu, bend se u mraku slaže i sa introm izlazi velik, našminkan, zakukuljen lik sa svijećom koju ritualno smješta iz lubanje i kreće kakofonija žestokih rifova iz dvije gitare, zaglušujući tutanj bubnjeva, a svaki udarac u bas bubanj osjećaš u prsima. Odličnih pola sata žestokog black metala.
Vrlo su diskografski aktivni imaju puno splitova i EP-a, te pet albuma od kojih je aktualan „Ald deadroth – Blizzard of the Bloodmoon“.
Nakon koncerta se Homvkvlvs pretvara i u vrhunskog tattoo umjetnika koji radi nevjerojatne grafike i odljeve iz metala. Vrijedi pogledati i poslušati.
Set lista:
- Arcanum ceremonium
- Dawn of Reckoning
- Im Antlitz des Hasses
- Sanguine seductive extasy
Uvod je bio sirov, slijedeći korak u ovogodišnjem The Fall-u donosi Guyođ (da tako se piše, nije tipfeler) koji također dolaze iz Graza i imaju friški EP „Death throes of a drowning God“ koji je po mom skromnom mišljenju izvrstan.
Ovdje smo iz sirovog prešli u jedan vrlo tehnički precizan black koji obiluje minijaturama na gitarama, ima dosta semplova sa zvukovima oluja, crkvenim zvonima, orguljama koji se odlično uklapaju u cijelu koncertnu priču. Pjevač sa odličnim varijacijama growla, koje čak prelaze u narativne i klasično pjevne dijelove. Ne drobe zvukom konstantno već tu ima i mirnijih, mističnijih dijelova skladbi. Obratite pažnju na skladbu „A thousand invisible Eyes“.
I s njima sam nakon nastupa kratko popričao, bend radi nekih 5 godina i ime su si nadjenuli po podvodnom ugaslom vulkanu. Fascinirani su oceanima i morima, pa se oko toga vrte i tekstovi.
Set lista:
- Unfathomable Depths
- A thousand invisible Eyes
- Thy Everlasting Lightless Realm, pt. I: Descension
- Vortex of Infinite Despair
- Guyot
Sredinu line-upa popunili su Ars Goatia (postoji i bend Ars Goetia, pa sam u istraživanju naletio na nekoliko mina). Dolaze iz Salzburga i njihov black metal je kombinacija prva dva benda, ne sirov i surov, a ne ni čisto tehnički, onako zlokobno i muklo, sa fantastičnim pjevačkim duetom i bubnjarom koji nije s ovoga svijeta.
Iako je i na prva dva benda bilo poprilično publike, ovdje se vidjelo da imaju svoje podanike koji su se smjestili u prve redove, a prostor Szene se gotovo do kraja popunio. Glazba je puna promjena ritma, ima odličnih breakova, podvuče se tu i tamo i pokoja suptilna solaža. Pjevač i basist je zadužen za sve oblike growla, a gitarist s lijeve strane zna sve i growl, ali i čiste, pjevne dionice koje se fino uklapaju.
Sviraju i stvaraju od 2021. godine i izdali su dva albuma, a aktualni je iz prošle godine i ima predobar naslov „Agitators of Hysteria“. Teme su klasične – Antikrist, Sotona i slično, a obavezno poslušajte „Cunt and Cocaine“ sa ovog albuma.
Ako ste čitali moj jučerašnji tekst o Manntri gdje sam spomenuo njihov merch, onda ovdje mogu napisati da sam vidio mercha u svom koncertnom životu, ali da netko prodaje nož – to je i meni premijera.
Set lista:
- Veins of the Saints
- Empty Eyes Creation
- Hunting the Nephilim
- Hersy repeats itself
- Slay, burn, immolate
- Anointing of the Sick
- Cunt and Cocaine
Nakon salzburškog masakriranja, prelazimo na Thy Light. Njima sam se baš veselio, jer osim headlinera samo sam za njih još prije čuo i čak mislim i poslušao nešto. Njihova glazba je tehnički gotovo pa savršena, tekstovi duboki, introspektivni, cjelokupan nastup osmišljen kao neprekidna priča.
Na pozornici su se izmjenjivala svjetla, koncert je započeo u crvenoj boji i kroz set se boje mijenjale kako se mijenjala atmosfera. Ritualno, precizno gitarističko umijeće koje te gotovo tjera u trans. Bubnjevi samo pospješuju uplovljavanje u trans svojom zaglušujućom grmljavinom. Kao totalna opreka tome – vokal koji je iritantno visok i para ti uši. Ako ste ikada zamislili demona u nekim svojim razmišljanjima ili vas je posjetio u snovima ovo je glas koji bi koristio. Zastrašujuće!
Sva svjetla i glazba i vokal sa dodatkom tajanstvenosti nastupa u kukuljicama i klasično crno-bijelom make upu i pomno odabranim dodatnim zvukovnim efektima tvore jedan vrhunski glazbeni užitak koji je frenetičnim odobravanjem popraćen od publike koja nije mogla dobili bolju glazbenu poslasticu.
Thy Light su odličan bend i jako se veselim ponovi iz vidjeti ove godine na Hellfestu. Topla preporuka je i koncert ako ih igdje možete uhvatiti, ali i njihova diskografija, a posebice posljednji self titled EP sa dvije pjesme u trajanju od 36 minuta (duže nego neki albumi).
Čisto da steknete dojam par stihova njihove pjesme „The Bridge“:
„From both sides, all I feel is forgotten memories
An eternal gaze to infinity’s immensity
Distance that tear us apart… from an endless world
One last breath, one last whisper
My universe shuts up facing the bridge“
Set lista:
- Infinite Stars thereof
- A Crawling Worm in a World of Lies
- The Bridge
- I Am the Bitter Taste of Gall
- Wanderer of Solitude
- In the last Mourning
- The crossing of the Great White Bear
I za sam kraj – Darkend Nocturn Slaughtercult – legendarni njemački blekeri iz Dormagena, na sceni skoro 30 godina. Istinabog zadnji album izdan 2019. godine. Uvijek iz je krasio njihov sirovi, skandinavski blekerski stil. Pjevačica i gitaristica Onielar i drugi gitarist Velnias su originalni članovi, a R.K. se na basu pridružio nekoliko godina kasnije. Jedino novo lice je bubnjar Tyyn koji je u sastavu od prošle godine.
Ne nastupaju pretjerano puno, pa se osjećala napetost u iščekivanju njihovog nastupa. Kroz cijelu večer sam pohodio njihov merch štand i moram priznati da su ga fanovi u potpunosti očistili. Bend je u svojoj dugoj karijeri prolazio kroz svakakve faze, a veliki razlog njihovog diskografskog posta je činjenica da je Onielar vodila borbu sa rakom, ali se nakon uspješne borbe vratila u sastav.
Prije samog početka koncerta bilo mi je čudno da ekipa iz Szene Wien pakuje monitore u vreće za smeće kako bi ih zaštitila od onog što slijedi. A uslijedilo je ritualni, atmosferični, krvavi obred koji mi se urezao u sjećanje.
Mukli intro u crno okupanoj pozornici, kao da se to crnilo poput neke magle širilo kroz publiku, totalna tišina koju jedino narušava spomenuti intro. Sjene zauzimaju svoje pozicije na pozornici, kreće pakao… Tyyn ima samo jednu zadaću – razvaliti bubanj – konstantni dupli bas prijeti razbiti zidove dvorane; niski, bilderski nabijeni, basom naoružani R.K. mu pokušava pomoći u nakani, a do pasa goli Velnias krvlju obliven praši rifove i solaže gledajući nas demonskim izrazom lica.
Onielar je posebna priča. Izlazak na pozornicu u outfitu koji podsjeća na mladenku propalog vjenčanja – sva u bijelom, sa dronjcima vela razbacanim po glavi, križ naopako i mrtvački bijelo lice sa pokojom crticom crnog make-upa. Cijeli aranžman upotpunjuje snježno bijela gitara kojom vlada tolikom lakoćom, a kada se približila mikrofonu i pustila glas – jeza me prošla, svaka dlaka na mom tijelu se nakostrušila. Ako je pjevač Thy Light-a zvuči demonski, Onielar je oličenje (oglašnjenje?!) vještičjeg glasa.
Od uvodne „Mardom – Echo Zmory“ cijela dvorana se pretvorila u štovatelje ovoga kulta. Glave u konstantnom kretanju, valovi kose u neumornom benganju, ruke u zraku, krik i vrisak, krv, znoj i suze u doslovnom smislu tih riječi. Brzo mi je odgovoreno na pitanje o zaštiti monitora – Onielar nakon svake pjesme pljuje/bljuje krv u publiku, pa njena pojava iz pjesme u pjesmu postaje sve grotesknija i strašnija – na samom kraju koncerta njena snježno bijela vjenčanica je natopljena crvenilom.
Tematika je sotonska, okultna, smrtna – jednostavno zla. Možda je to najbolje opisano u njihovoj pjesmi „Bearer of Blackest Might“:
„Gustiness upon sacred soil
Their savior’s recourse where chants of subservient parasites resound
This hallow wooden truss’ gnashing
As venerable gates violently open
Behold your scraggy redemption’s countenance
Bestriding an expectorating beast
Claws upholding hell’s glistering bane
The body covered in putrid shrouds“
Setlista je dala presjek njihove diskografije, a meni je bilo osobito leglo da su sa meni najdražeg albuma „Hora Nocturna“ odsvirali čak tri pjesme, od kojih je ova na njemačkom „ Das All-Eine“ najupečatljivija.
Nakon sat vremena obreda cijela priča završava sa „Nocturnal March“ i publika okupana znojem traži još više ove crne mise. I dobivamo još dvije vrhunske izvedbe, te završni pečat u kojem nam se daje do znanja da mrtvi mrze žive.
„Life is an Illusion,
Only Death is real,
The Dead hate the Living!“
Set list:
- Mardom – Echo Zmory
- In the Land of Mountains and Trees
- A Beseechment Twofold
- Bearer of Blackest Might
- Malignant Deathcult
- Das All-Eine
- In the Hue of Night
- Imeperishable Sulless Gown
- Spectral Runlets of Tulwod
- Nocturnal March
Bis:
- The Eviscerator
- The Dead hate the Living
Totalni trijumf festivala – nešto što je trebalo biti pokrpano na brzinu i odrađeno – postalo je, meni osobno, najbolje izdanje ovog festivala. Odličan line – up, složen vrhunski, baš kako je trebalo po kvaliteti bendova, s tim da je svih pet bendova zaslužilo biti ovdje. Na kraju je ispala i mala igra s tim brojem 5 – 5. izdanje – 5 bendova – ocjena 5!!!!
Up the horns!