The Stone Roses – “The Stone Roses 20th Anniversary”

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/11/24/stoner.jpg, images/SGrecenzije/2009/11/24/stonerm.jpg, The Stone Roses – The Stone Roses, Left} Ako su Brownove proročke objave jednom i djelovale pretenciozno, dvadeset godina nakon debitantskog bljeska dobivaju svoj puni smisao u novim remasteriranim Stone Rosesima, koji nakon niza kompilacija konačno imaju jednu prikladnu za pisanje dizertacije. Je li nam ona trebala ili ne – zaista ne znam, ali imati na jednom mjestu čitavu bit manchesterske ’89 prava je privilegija za sve koji nikad nisu odustali od britanske scene, makar im više puta ponestalo razumnih argumenata u obrani bljedunjavih Engleza pred spektakularnim dosezima prekooceanskih susjeda.

U svijetu koji svoje svijetle trenutke bilježi po sistemu pada i rasta dionica na hongkonškoj burzi prvi album Stone Rosesa negdje je na vrhu naglog pada koji se protegao u stagnaciju pa ponovno uzdizanje sa Second Coming iz ’94, a kako su njega, unatoč ogromnoj prodaji, pojela velika očekivanja, Blur i Oasis, bolje je ostati na onom prvom epohalnom izdanju bez kojeg je nezamisliv bilo kakav relevantan razvoj britpopa. Kao jedan od ona tri do četiri benda što se pojave u desetljeću Stone Roses su na sebe preuzeli odgovornost napadanja devedesetih i tako ušli u povijest, a sad, to što nisu održali konstantu zaista nije bitno (kao da je i Oasis nakon polovice drugog albuma postigao u tom smislu išta značajnije).

The Stone Roses 20th Anniversary paket meni na raspolaganju (ima više verzija) sadržava pročišćeni The Stone Roses, veći broj demo snimki istih pjesama pod nazivom The Lost Demons i b-strane. DVD Live in Blackpool i videospotovi najvećih hitova dostupni su na collector’s edition box setu.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/11/24/stone.jpg, images/SGrecenzije/2009/11/24/stonem.jpg, The Stone Roses, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Produkcijsku doradu albuma pratio je Ian Brown koji, hvala bogu, nije dopustio nikakve značajnije promjene zvuka osim onih u tehničkom smislu kristalne jasnoće svake pjesme čime je možda malko ubijena nostalgija, ali te još uvijek ima dovoljno u indie demo snimkama, autentičnim live nastupima i video spotovima. U svakom slučaju, snaga alternative na pragu klubova i popa nikako nije izgubljena i s vremenskim odmakom od gotovo čitavog mog života zvuči kao ogromna gesta svim aktualnim mješavinama koje u srazu utjecaja nikako da pronađu vlastitu mantru. Ni Stone Roses je više nikad nisu uspjeli pogoditi, bez obzira na to što je Mani postao dijelom Primal Screama i što Brown redovno konkurira za najboljeg britanskog solo izvođača godine (da se razumijemo – ja volim aktualni indie, ali nekako moram postići uvjerljivost, makar držala propovijed).

Pjesme poput I Wanna Be Adored, Fools Gold, She Bangs the Drums i Waterfall u bilo kakvoj produkciji uvijek će biti iznad svih ostalih zrelih uspjeha pojedinaca iz benda i stoga mi drago što je opet izašlo novo/staro izdanje, i neka izađe opet i opet, jer ljude je uvijek dobro podsjetiti na to kako odsustvo predrasuda prema žanrovima otvara putove prema najsnažnijim dojmovima. Naravno, ljudima koji su bili u pravom trenutku na pravom mjestu ovaj pregled vjerojatno neće biti nešto posebno, ali ja sam Stone Roses doživjela tek naknadno. Kao što mi je tek naknadno naknadno postalo jasno kolika je težina anticipacije, i kako zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, nismo otišli predaleko, barem u smislu rezova, no to nije ni važno. Labave granice ionako daju inspiracije barem za još dva desetljeća fuzije. Glavno da smo se riješili reggaea, sve ostalo može proći, a paket toplo preporučujem (onaj najveći čak sadrži čak neke Squireove grafike).