Renomirani hrvatski glazbenik i skladatelj, poznat je po svom radu na filmskoj i kazališnoj glazbi. Klavijaturist, skladatelj, producent, lider space jazz rock sastava Chui i alter soul pop sastava Mangroove, Toni svira i u sastavima Zmaj Orko Star, Tony & Guy, Prirodno stanište, At Ease te prati hrvatsku divu Josipu Lica i glazbenu srodnu dušu Željku Veverec (Je Veux), aktivno surađuje i s Edom Maajkom, Tomislavom Golubanom i Jazz orkestrom HRT-a.
Sklada i producija glazbu za kazalište i televiziju što je dovelo i do njegovoga prvog soundtrack albuma „Nesreća“ baziranoga na dokumentarnom serijalu „Nesreća“ redatelja Arsena Oremovića. Za vrijeme pandemije snimio je i objavio album „Survival kit“ (2021) kao na njegov prvi pravi solo album. „Survival kit“ je osim publike prepoznala i struka pa je album osvojio Rock&Off i Porin glazbene nagrade.
King Crimson – Islands (1971.)
King Crimson je jedan od najboljih bendova ikad. Evo sviraju i danas, genijalni Robert Fripp ne posustaje ni nakon pedeset i šest godina od kad su objavili jedan od najbitnijih albuma u povijesti rock glazbe „In the Court of the Crimson King“. Ja sam pak razvio jedan poseban odnos sa albumom „Islands“ koji je vjerojatno i najjazzerskiji crimso. Kad sam ga prvi put poslušao nije mi se uopće svidio, doduše bio sam još jako mlad i tek sam ulazio u progresivni rock, ali tamo na četvrto peto slušanje se počeo otkrivati i ubrzo sam se zaljubio u svaku njegovu dionicu.
Herbie Hancock – Sextant (1973.)
Obožavam jazz klavijaturisa Herbia Hancocka, posebice njegovu Mwandishi i Headhunters fazu. Sextant je zadnji album sastava Mwandishi koji je on snimio za sebe (kasnije su snimili još nekoliko albuma za druge članove sastava). Glazba koju je izvodio sa Mwandishi bendom je bila čarobna, jazz fusion koji je spajao afričke korijene sa nečim nadzemaljskim i futurističkim i „Sextant“ je bio album s kojim je lako bilo poletjeti i prebaciti se u neku drugu galaksiju. To je bio i prvi jazz bend koji je nosio moog sintesajzer na pozornicu i na turneje. Zbog tog sastava Herbie je praktički bankrotirao pa se morao malo spustiti na zemlju i pronaći smjer s kojim će se bolje povezati s mlađom publikom i tako su nastali Headhuntersi i Chameleon.
Gil Evans – The Gil Evans Orchestra Plays the Music of Jimi Hendrix (1975.)
Htio sam staviti neki album od Hendrixa, najvjerojatnije „Electric Ladyland“, ali to je sad već postala klasika, a ima još jedan album koji se svakako mora spomenuti.
Miles Davis je htio raditi glazbu s Jimi Hendrixom i u cijelu priču je upleo i Gila Evansa, svoga dugogodišnjeg suradnika i aranžera s kojim je snimio neke od svojih najboljih orkestriranih albuma kao što je „Sketches of Spain“. Nažalost Jimi je umro, Miles je pronašao zamjenu u obliku Pete Coseya, a Gil je odlučio snimiti album orkestriranih obrada Jimi Hendrixa. I bome snimio je jedan od najboljih jazz rock albuma svih vremena. Jimijeve pjesme su kroz big bend aranžmane otkrile nevjerojatno bogatstvo i slojevitost, a opet zadržale emociju i svoju esenciju. Taj album je toliko obilježio Gila da su Hendrixove pjesme postale dio repertoara njegovih big band koncerata do kraja života.
Blood, Sweat & Tears – Blood, Sweat & Tears (1968.)
Nakon što je Al Kooper raspustio prvu postavu BS&T dečki su napravili fantastičnu stvar i odlučili nastaviti pa su tako pronašli i fenomenalnoga pjevača Davida Claytona Thomasa i ubrzo se desio drugi album istoimenog naziva. Nevjerojatna je to ploča, genijalne pjesme i izvedbe svih članova, soul, r&b, jazz, funk, rock, klasična glazba sve je pronašlo mjesto na najbolji mogući način na „Blood, Sweat & Tearsu“.
Mahavishnu Orchestra – The Inner Mounting Flame (1971.)
Ako trebate nekome pustiti samo jednu jazz rock ploču da pokažete što je jazz rock to mora biti The Inner Mounting Flame Mahavishe Orchestra. Prvi album Mahavishne je ujedno bio i revolucionaran, donio je eksploziju rocka u jazz, donio je takvu enormnu energiju, malo koji rock bend je mogao stati tada na pozornicu rame uz Johna McLaughlina i njegov Mahavishnu orchestra. Bend je vrlo brzo postao mega popularan i svirao ogromne dvorane, a svaka pjesma na ovom albumu je pravi dragulj.
Brad Mehldau – Largo (2002.)
Brad Mehldau je jedan od najvećih jazz pijanista zadnjih trideset godina, a s ovim albumom je zakoračio u suvremeni fusion i to na kakav velemajstorski način. S ovim albumom je pokrio sve što će njegovi kolege raditi sljedeći deset godina. Fanovi Radioheada će tu svakako doći na svoje jer se Brad dotakao i njihove Paranoid android.
Dave Douglas – Keystone (2005.)
Obožavam trubača Dave Douglasa i njegov koncert u Zagrebu sa sastavom Keystone mi je jedan od najboljih koncerata koje sam posjetio. Album je isto briljantan spoj jazza sa svim modernim glazbenim strujanjima, a nastao je kao glazbena pratnja nijemim filmovima „Fatty“ Roscoe Arbucklea.
