JA ŽELIM biti odlična pjevačica (moja je osobna interpretacija) Željkinoga umjetničkog avatara.
Nakon sinoćnjega koncerta u neobaroknoj dvorani Ivo Tijardović, u sklopu Hrvatskog doma u Splitu, a povodom Valentinova – Željka Veverec je bez ikakve dileme dokazala da je izvanredna interpretatorica nota koje mnogima život znače i bez kojih bi ovaj svijet bio baš ružno mjesto. Uz „malu“ pomoć Tonija Starešinića (klavijature), Đure Dobranića (bubnjevi) i Igora Dorotića (truba), dobro raspoložena i nabrijana ekipa glazbenika razapela je bez ikakve dileme lirsku paučinu između hardwarea i softwarea (čitaj: srca i mozga) na radost slušatelja koji se nisu ustručavali aklamacijama nagraditi glazbenike u izboru što autorskog materijala, što uspješnih covera.
Igrajući se notama, glazbenici su se prepustili (ipak uz nužnu kontrolu) nezaustavljivoj matici koju mnogi glazbenici naprosto obožavaju u nastupima u živo, poznatijoj pod imenom improvizacija.
Dakle, nije to bilo puko prepisivanje nota od korica do korica, njihove iprovizacije su imale svoj razvojni, smisleni put – od uvoda, sadržaja pa do finalizacije koje su raznim coverima davale novu dimenziju.
Najbolje se to moglo čuti u obradi (po mom skromnom mišljenju) jedne sasvim prosjećne pop pjesme, „Like A Virgin“. Da je ta pjesma u ovakvom aranžmanu postojala daleke 1984, sigurno bi ušla u antologiju najboljih pjesama, zahvaljujući dobrom dijelom i „svemirskim“ zvukovima koje je Toni proizvodio na svom Moogu, a na tragu onoga što njegov Chui danas radi.
Koncert je inače započeo s „Cry Me A River“ u originalnoj izvedbi Erykah Badu. Da će se takav lirski trend pjesama dominirati (što se obzirom na Valentinovo i očekivalo) potvrđeno je u Željkinoj autorskoj „Enough“ s albuma „I Glow“ iz 2020.
U izboru covera zasluženo mjesto pripalo je i domaćim glazbenicima, čuli smo tako „Pamtim samo sretne dane“ naše dive Gabi Novak. Nastavak je pripao svima poznatom evergreenu doajena hrvatske glazbe Ivi Robiću. Naravno riječ je o apsolutno neodoljivoj „Samo jednom se ljubi“.
Poznata pjevačica „smooth“ sadržaja, Sade Adu bila je zastupljena s odličnom, iskrenom i strastvenom izvedbom njene dobro poznate „It Is A Crime“.
„Ja sam odrasla uz njene pjesme i sigurna sam da su se mnogi zaljubljivali uz njih“ , kazala je Željka.
Homage Arsenu Dediću, bez sumnje jednom od najznačajnijih i najistančanijih hrvatskih skladatelja, vječnom „rivalu“ jednog drugog poznatog Šibenčanina poznatom po dizanju ruke na koncertima, bio je u odabiru njegove „Kuća za ptice“, naravno u originalnoj interpretaciji Gabi Novak.
Spomen na nikad prežaljenu i apsoluto životno nesretnu Amy Winehouse odan je u njenoj mračnoj i depresivnoj, ujedno i ljubavnoj „Back To Black“ u kojoj je Toni dao oduška svojom improvizacijom, opet na tragu Chui zvuka.
Erykah Badu (Željkina omiljena pjevačica, kako je navela u rubrici Sedam presudnih) bila je ovog puta zastupljena s „Out My Mind, Just In Time“, koja je u svom nastavku poprimila totalno psihodelijsko ruho.
„Kud plovi ovaj brod“, u originalu Radojke Šverko, pokazala je Željkinu snagu interpretacije, za koju je dobila „standing ovation“.
Željkin „kućni“ bend Mangroove u svom repertoaru ima prekrasnu „Sanjala sam ljubav“, a koja je zasluženo pronašla mjesto u osmišljenom setu izvedenih pjesama.
Jedna od najproduktivnijih i najuspješnijih američkih skladateljica, Carol King, zastupljena je s odličnom „So Far Away“ s kojom je blago nagoviješteno da se koncert polako primiče svom kraju.
Bilo bi gotovo neoprostivo da najmuzikalniji grad u Hrvatskoj nema svog predstavnika, očekivano je bilo da jedan od barda splitske, pa tako i hrvatske glazbene scene, Oliver Dragojević ima svoj obol u odličnoj i fino profiliranoj setlisti popa, soula i jazza. „Ljubav je tvoja kao vino“ našla je svoje zasluženo mjesto u ovoj zaista odličnoj glazbenoj večeri.
Bilo bi neoprostivo spomenuti i apsolutno nužne uloge ostalih glazbenika. Ako se Tihomira Pop Asanovića može usporediti s Keith Emersonom, zašto bi se Tonija Starešinić ne bi moglo usporediti s Rick Wakemanom?
Njegovo prebiranje po električnom klaviru, Hammondu i Moogu zaista impresionira i nanovo iznenađuje, naravno u pozitivnom smislu. Neinvazivno i nenametljivo bubnjanje Đure Dobranića (inače člana jazz dua Toni & Guy) sasvim se uklopilo u izgradnji na momente veličanstvenih improvizacija u kojim je istaknuto mjesto pripalo i Igoru Dorotiću , a za koje je dobio iskrene aklamacije.
„Doći ćemo opet u Split“ obećala je Željka Veverec.
Tome se apsolutno treba veseliti.
