Kako je to nerijetko bilo u to vrijeme, žitelji tadašnje SFRJ su bili u značajnom zaostatku za Zapadom kada je riječ o objavljivanju filmova i glazbe. Ako se ne varam, legendarni Led Zeppelin IV je u Jugi objavljen tek 1979. (ili tako nešto). To je, ipak, mali ekstrem, pa bih rekao da je period čekanja na neki novitet bio između godinu i dvije. Međutim, bilo je mnogočega što nikada nije došlo do polica trgovina ili kino dvorana, jer je „zapelo“ u uredu nekog cenzora.
Nasreću, U2 nisu imali problema sa cenzorima, ali su na nesreću, imali problema sa prepoznavanjem njihova talenta. Njihov debi iz 1980. nazvan Boy, nije prepoznat od tadašnjih izdavača (Jugoton) i nije objavljen kod nas sve dok nisu postali planetarno popularni, tako da je njihov „problematični drugi album“ October bio prvi susret s ovim legendarnim Ircima za veći dio ovdašnje publike.
Nisam više siguran koje je to točno godine bilo (’81. ili ’82.?), ali u jednoj vrlo zanimljivoj TV emisiji tadašnje TV Zagreb 2 (danas HRT2) koja je bila posvećena filmu i glazbi, emitiran je spot „Gloria“ meni potpuno nepoznatih U2. Ne mogu vam ni pokušati kakav učinak je ta pjesma imala na moj pubertetski mozak, ali mogu vam reći da je moja današnja vizija Irske velikim dijelom utemeljena na tom spotu. Sivo nebo i tmurni, zapušteni industrijski kompleks ispred kojeg, na nekakvom šlepu usred rijeke, sviraju četvorica mladića činilo mi se kao savršena slika postindustrijskog Zapada. A tek zvuk…nikada do tad nisam čuo takav zvuk gitare. Istovremeno sjetan i buntovan, rezak i mračan. Zvuk Svijeta koji se mijenja. Vokal sjajan, prirodan, pun mladenačkog bunta, a opet neagresivan. Autohton i melodičan. Melankoličan do bola.
Fast forward cca godinu dana. Ne mogu se točno sjetiti, ali iz nekog razloga našao sam se u Koprivničkoj robnoj kući „Izvor“. U to vrijeme, svaka je robna kuća imala diskografski odjel koji je bio obavezni dio obilaska za omladinu. Kao danas se sjećam pozamašne hrpe ploča, polegnutih na polici iza prodavača.
„A što vam je to…nešto novo?“, upitah.
„Da…neki novi…nisam čuo za njih.“, odgovori mi prodavač u plavoj kuti i doda mi jedan primjerak.
Odmah prepoznavši naslovnicu sa spota, i ne ispuštajući ploču iz ruke, zatražim da mi napiše paragon račun. Trčeći sam uletio u svoju sobu i drhtavim rukama postavio na svoj Garrard gramofon kojega su Slovenci nekim čudom ugrađivali u svoje Gorenje muzičke linije. I onda je krenulo… Što da vam kažem, October je većinu slijedeće godine proveo na gramofonu, dok je omot skupljao prašinu, polegnut na zvučniku.
Iz današnje perspektive, a iz mnogo razloga koji variraju od dostupnosti glazbe do percepcije samog benda i njihove veličine (stvarne i umišljene), teško je razumjeti privlačnost mladih U2, čak i kada to potpuno racionalizirate. U to vrijeme već su viđeni i PIL i Wire i Joy Division i Souxsie And The Bashees i sva sila sjajnih post-punk bendova. Kvragu, već su i The Cure postojali, stvarajući pod-podžanr unutar podžanra. Mladi, gitaristički bendovi su nicali na svakom ćošku. Ali, malo tko je imao tako karizmatičan nastup kao Bono Vox, a još manje ih je imalo tako sposobnog gitarista kakav je The Edge. I sve to uz nevjerojatnu mladenačku naivnost i autentičnost koja je razoružavala. A nije odmoglo ni što su za producenta imali Stevea Lillywhitea koji je uspio stvoriti možda i najvažniji sastojak njihove glazbe – jedinstvenu atmosferu koja vas uvijek, ali baš uvijek, transportira negdje na irske visoravni i njihovo nepregledno zelenilo pod sivim nebom. To je sve nestalo nakon The Unforgetable Fire, pa koliko god poštovao The Joshua Tree i neke kasnije radove, za mene su U2 uvijek ostali „oni Irski klinci“ sa zelene, tmurne visoravni.
A stranu otvara „Gloria“, apsolutna bomba od pjesme i vjerojatno jedina s albuma koju i dan danas znaju odsvirati na turneji. Njezin je sinkopirani riff odjednom i ubojit i složen (da ne kažem „kompliciran“), a što je sjajno postignuće za jednog „gitarista juniora“. Slijedi lagano spuštanje i „umakanje“ u atmosferu irske pustopoljine sa (na početku) klavirskom „I Fall Down“ i mračnijom „I Threw A Brick Through A Window“. „Rejoice“ je još jedna bomba prekrasnog riffa, a prvi dio zatvara prvi single „Fire“ u kojoj Bono ispravno dijagnosticira svoje stanje i kaže da „unutra gori vatra“ koja ga goni da nam ispjeva svoje misli snagom propovjednika. Nisu te misli (još uvijek) tako dobro artikulirane, ali očito je njegovo uvjerenje da ima nešto za reći.
Iako je potpuno jasno da glazbeno bend guraju Bono i The Edge, moram naglasiti da je (često podcjenjivana) ritam sekcija u sastavu Larry Mullin Jr. (bubanj) I Adam Clayton (bas) sjajno odradila svoj posao.
Drugu stranu otvara možda i najbolja stvar na albumu, mračna i sanjiva „Tomorrow“ sa fenomenalnom dionicom na gajdama. Ako ste do sada i sumnjali na kojem se zemljopisnim širinama nalazite, sada je to potpuno jasno. Bono nariče i diže glas u nebesa. Himnični završetak doziva Drugi Dolazak, a Edge cijedi gitaru prateći zvuk gajdi…sjajna, sjajna.
Sad kad ste u religioznom zanosu, U2 vam serviraju laganu (ali nikako i tihu) klavirsku minijaturu „October“ kojom su vrhunski dočarali dolazak jeseni i smiraj koji nam donosi, a sve to u svrhu da nam Bono dočara prolaznost, kako prirodnih, tako i društvenih pojava.
Ponovno nas „oživljava“ još jedna religiozna himna „With A Shout (Jerusalem)“ sa čvrstim gitarskim riffom, koju slijedi „Stranger In A Strange Land“ politička pjesma zasnovana na bas-riffu u kojoj se Bono obraća rojalistima i njihovim vojnicima, a potom Bonov propovjednički duh izlazi u potpunosti na površinu u „Scarlet“ čiji tekst ima samo jednu riječ: rejoice (hrv. „radujte se“). Album zatvara programatska, ali zabavna „Is That All?“, pomalo blesavog teksta.
Nije teško uočiti zašto je kritika uglavnom nesklona Octoberu. Bono je izrazito preachy (jedan od pridjeva koji ne znam prevesti na Hrvatski jezik…možda „popujuć“?), što može iritirati mnoge. Također, mnogima će se činiti da je dio pjesama jednostavno nedovoljno dobar (u usporedbi s prvijencem), a i struktura albuma je gotovo jednaka. Oba imaju bombastične početke, nastavljaju se umjerenijim, „mozgajućim“ pjesmama, lagane minijature su na B2 poziciji, itd, itd… Rezultat je da su se U2 ponovili, tj. da nisu donijeli ništa novo, a samo nam „popuju“.
I tom se stavu kritike nema što zamjeriti.
Međutim, ako okreneš teze, onda stvari mogu izgledati i drugačije. Ako je Boy stvarno dobar (a jest), zašto onda još malo istoga nije dobro? Tim više što je na Octoberu bend još uigraniji, svirka je čvršća i slojevitija, a Bono je glasniji i neposredniji. Povrh svega, teško ćete pronaći album tako jasno izražene atmosfere, a opet s tako diverzificiranim tempom i snagom pojedinih pjesama. I, konačno, nije li mladenačka naivnost neodoljivo šarmantna?
Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. October je nedovoljno „skuhan“ i vjerojatno prebrzo izdan album. Neke od pjesama bi sjajno funkcionirale kao B-strane singlica, a ovdje su nedovoljno snažne da bi držale tenziju – recimo, zašto nisu uvrštene „11 O’clock Tick Tock“, „Party Girl“ ili „A Celebration“ koja su bile napisane u to vrijeme (mogu se naći na deluxe re-izdanju)? A i nekakvo drugačije preslagivanje bi možda pomoglo da se izbjegne blaga monotonija u srednjim dijelovima obiju strana ploče.
No, svim svojim manama usprkos, meni će October uvijek biti najbolji i najdraži album koji su Bono i ekipa ikada snimili. I jedan od najdražih uopće.
Javnost kaže 3, srce kaže 5. Dakle, vrlo dobar (4) je objektivna ocjena.
