Kad Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić sjednu jedan nasuprot drugome s akustičnim gitarama, to nije klasičan koncert, već čisto nadmudrivanje. Tko tu koga prati, tko koga izaziva, a tko drži leđa kad ritam pobjegne u one uvrnute makedonske 7/8 ili 9/8 mjere?
Njihova suradnja započela je početkom devedesetih i tijekom godina iznjedrila niz zajedničkih albuma i nastupa diljem svijeta. Stefanovski i Tadić dolaze iz različitih glazbenih svjetova. Jedan razmišlja kao rocker, drugi kao klasičar, no nakon više od tri desetljeća zajedničkog sviranja teško je reći gdje završava jedan, a počinje drugi.
Pulsko Malo rimsko kazalište 16. lipnja ugostilo je dvojicu gitarističkih virtuoza. Iako je početak bio najavljen za 21 sat, publika nije pokazivala znakove nestrpljenja. Gledalište se lijepo popunilo, a Stefanovski i Tadić na pozornicu su stigli oko 21:20, dočekani velikim pljeskom. Kad su sjeli na dva stolca u sredini pozornice, obasjani svjetlom koje ih je izdvajalo iz tame i uz odsjaj na instrumentima, prizor je sam po sebi bio dovoljno snažan. Ništa više nije ni trebalo.
A onda su dotaknuli žice.
Koncert su otvorili pjesmom „Dafino, vino crveno“, nakon koje su odsvirali „Ej ti, momče Ohridjanče“ i „Makedonsko devojče“. Od samog početka moglo se vidjeti koliko se razumiju bez ijedne izgovorene riječi. Međusobne promjene i prijelaze osjećaju instinktivno. Kod njih nema dominacije, nije presudno tko vodi, a tko prati. Važnije im je povjerenje da će onaj drugi pronaći pravi put, čak i kad se čini da ga trenutačno nema.
Nakon treće izvedbe, Stefanovski je pozdravio prisutne i rekao kako je za njega uvijek praznik svirati s dugogodišnjim prijateljem Tadićem. Najavio je da će repertoar izvoditi onako kako oni smatraju da bi trebao zvučati. Dodao je kako su u uvodnom dijelu svirali u 7/8 i najavio sljedeću, „Ne si go prodavaj, Koljo, čiflikot“, u 9/8 mjeri.
Tijekom večeri nizale su se „Eleno, kerko“, „Prošeta se Jovka Kumanovka“, „Kasapsko oro“, „Jovano, Jovanke“ kao i mnoge druge tradicionalne makedonske skladbe. Poznate teme služile su tek kao polazište za improvizacije koje su ih često odvodile u sasvim neočekivanim smjerovima. Sve je bilo stvar trenutka: krenuli bi jednom cestom, a onda bi, bez žmigavca, skrenuli u drugu. Svaki im je zavoj odavno poznat, ali to ih očito nije sprječavalo da povremeno potraže neki novi. Publika ih je pritom pratila s potpunom koncentracijom. Svako uspješno skretanje u nepoznato nagrađivano je pljeskom, a u trenucima kada bi glazbu maksimalno utišali, u cijelom se kazalištu moglo čuti samo struganje prstiju po žicama.
Nakon što je bio gotov službeni dio programa, krenule su ovacije. Zatim su izveli još dvije skladbe. U „Gipsy Song“ Stefanovski je i zapjevao, unijevši u završnicu dodatnu toplinu i emocije. Umjesto da odrade zicere i izmame pljesak glasnim završnicama, Stefanovski i Tadić povukli su ručnu i utišali i posljednji šapat u gledalištu.
Nakon sat i pol ovog glazbenog putovanja tijekom kojeg su poznate teme neprestano mijenjale oblik, svi su ustali na noge i s velikim oduševljenjem ispratili majstore svog zanata. Stefanovski i Tadić nisu pokušavali osvojiti publiku dosjetkama ni velikim gestama; prepustili su to glazbi. Tijekom cijele večeri činilo se kao da se međusobno izazivaju, čisto da provjere može li onaj drugi još uvijek odgovoriti jednako dobro.
Niti jedan nije ostao dužan.
Galerija fotografija; Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić u Malom rimskom kazalištu, foto: Marko Hajdarović
