„Simfonijski orkestar“ zvan Vlatko Stefanovski odavno je pronašao svoj glazbeni i životni put po kojemu korača uzdignute glave i s neizbježnom gitarom u ruci, pronalazeći stalne inspiracije za svoje ritmove, harmonije, fraze. Osim nevjerojatne tehnike, Vlatko posjeduje izvanrednu umjetničku imaginaciju i inteligenciju, te jedinstvenu kompozitorsku maštu.
S obzirom na veliko iskustvo realizirano kroz razne postave, može se postaviti legitimno pitanje: kakav rezultat može polučiti njegov najnoviji/aktualan spoj iskustva i mladosti?
U slučaju Vlatka Stefanovskog i njegove treće po redu „električne“ postave, samo kvalitetu. Kvalitetu i virtuoznost kojima su Majstor Vlatko, njegov sin Jan na bubnjevima i Ivan Kukić na basu naprosto opčinili publiku svojim nastupom u okviru drugog po redu Vibrez festivala u Splitu.
Majstor Vlatko još je jednom pokazao da ga mnogi opravdano smatraju gitarskim virtuozom, a njegov žuti Gibson Les Paul očekivano je bio u centru zbivanja, ne odsviravši pritom ni jednu jedinu krivu ili suvišnu notu, potpomognut mladim snagama. Ivan Kukić na svom je basu sa šest žica istovremeno i svirao svoje minijature i pratio bend u kojemu je ugodno iznenađenje bilo Janovo bubnjanje. Mladac se odlično snalazio u svemu što je večeras bilo odsvirano: u pop pjesmama preciznim je minimalizmom održavao ritam, kroz makedonske etno uspješnice s lakoćom se moglo otkriti s kojih geografskih širina i dužina potječe njegova ritmičnost, a kroz country i blues prezentirao je svoj neosporni potencijal. A nedvojbeno se može utvrditi da je Vlatku gitara istovremeno opsesija, hobi, profesija, psihoterapija i fitness. Sve u jednom. Paket aranžman.
Upitao sam ga u intervjuu od prije dvije-tri godine koja mu je gitara draža. Evo njegovog odgovora: „I akustična i električna gitara imaju svoju magiju. Ja sebe ipak smatram električnim gitaristom. Meni je čaroban ton koji proizvodi električna gitara, jer je taj ton neuhvatljiv, protočan i nepredvidljiv. Protok elektrona kroz magnete, pedale i pojačala. Mističan put od srca, prstiju, pa sve do zvučnika.“ Pa evo u nastavku kako je tekao taj minuciozno opisan protok elektrona te kako ga je publika prihvatila.
Trebalo je vrlo malo vremena da Vlatko ugrije i razgiba svoje prste, pa se u „Vlatkovom Oru“ do kraja ogolila njegova genijalnost, osjećaj za neponovljive akorde i bravurozne solaže pune osjećaja, uz sugestivno i autoritativno praćenje mladih, nadobudnih snaga u odličnoj korelaciji.
Vlatko je bio baš pozitivno nabrijan, i dok je inače na sceni prilično rezerviran, večeras je baš bio scenski raspoložen i razgovorljiv te se tom prilikom zahvalio splitskoj publici za koju je kazao da ga je oduvijek rado prihvaćala, pa mu je stoga Split posebna destinacija u srcu. „Zbog toga vam obećavam da će ovo večeras biti koncert godine. Žao nam je da je prije dvije godine zbog kišnog vremena otkazan naš koncert, kojom prilikom nam se natopila oprema, a na povratku smo se deset sati vozili do Skopja.“
Centralni dio (i po meni najbolji dio svakog njegovog koncerta) pripao je obradama makedonskog melosa, a čuveni i inspirirajući 7/8 ritam prezentiran nam je u nabrijanoj verziji neizbježne „Jovano, Jovanke“ sa sjajnom međuigrom basa i gitare te solažom na bubnjevima, da bi vrhunac bila frenetična izvedba fenomenalnog „Kalajdžiskog ora“ u 11/8 ritmu.
„Laganiji“ dio, te publici sigurno prepoznatljiviji, pripao je njegovim zlatnim standardima: „Čuvam noć od budnih“, „Mamurni ljudi“, „Čukni vo drvo“, „Kao kakao“, „Gipsy song“ (inače napisanoj za film „Gipsy Magic“) „Country“ (inače s albuma „Thunder from the Blue Sky“ na kojem je gostovao proslavljeni gitarist Jan Akkerman).
Posebnu najavu posvetio je, kako sam kaže, njemu jednoj od najdražih, „Bistra voda“, u kojoj je dodatno otkrio svoju emotivnost kroz sentimentalnu improvizaciju.
Vlatka Stefanovskog slušao sam bezbroj puta u raznim formacijama, ali (osim prvih koncerata matičnog mu benda) nikad, baš nikad nisam čuo meni osobno jednu od onih zbog kojih ti dođe „kidati žile“ – „Aber Dojde Donke“.
Zašto?
To bi trebalo pitati njega.
Očarana publika nije ga (u stvari njih, jer su i Ivan Kukić i Vlatkov sin Jan dobivali aplauze na otvorenoj sceni) htjela lako pustiti, pa je za sam kraj odabrana prava veselica: „Skopje“.
Što još kazati o Vlatku?
Takvu fuziju lijepih tonova, gromovitih riffova, prekrasnih melodija u kojima se izmjenjuju pastoralni i dramski momenti odsvirani s toliko emocionalnog naboja i istinske sreće teško možemo naći na jednome mjestu. S lakoćom nas može prevariti „jednostavnost“ svega izvedenog skrivenog u liku sasvim normalnog čovjeka, glazbenika bez nepotrebnih ekscesa, bez mrlje u karijeri.
Njegova instrumentalna glazba čvrst je dokaz povezivanja glazbe sa čarobnom slikom svijeta, kao i potvrda jedinstvenog izražavanja osobnih mogućnosti i afiniteta iskazanih kroz gitarski medij u oblikovanju i permutiranju uobičajenih, ali i neočekivanih akorda.
Tako je uspješno završio drugi po redu Vibrez festival s „u sridu“ pogođena dva odlična koncerta koje su nam priuštili TBF i Jazz orkestar HRT-a, te Vlatko Stefanovski Trio. A siguran sam da nas i sljedeće godine očekuje uzbudljivo glazbeno ljeto.
Galerija fotografija; Vlatko Stefanovski Trio u Splitu, foto: Irena Škarica
