Već prvim taktovima probili su mi ljušture nastale rutinom i polulijenim dočekivanjima novih materijala s globalne popkulturne štancaonice. Već s “Art of Almost” bend kojeg sam nedavno, u recenziji tada im aktualnog eponimnog albuma, bez zadrške prozvao klasikom, samouvjerenošću davno dokazanih mahera opravdava prišivene im atribute i titule. “The Whole Love” osmi je studijski album Wilco, benda koji je jedva primjetno nadrastao predodređene im okvire i obrasce alt-countryja, pa i klasičnoga rocka – album kojim nastavljaju svoju soničnu avanturu i na cementu starih pozicija zidaju skalinadu ka novima. Činim vam se oduševljen? Neću se ni truditi prigušivati – da!
Sve čime su me Jeff Tweedy i njegovo probrano, počesto i mijenjano društvo fascinirali svih ovih nepunih dva desetljeća koliko postoje sabili su već u prvih pet-šest pjesama nove zbirke. Dok su na prethodnima “Sky Blue Sky” i “Wilco (The Album)” prigušili sklonosti eksperimentima u korist ljepota jednostavnosti, s “The Whole Love” bend opet polagano okreće na onu trasu koju su načeli sa sjajnim “Summerteeth”, do savršenstva asfaltirali s remek-djelom “Yanke Hotel Foxtrot” i zaokružili s neodoljivo izazovnim “A Ghost is Born”. Izvorišta osjetno ozračena americanom, naslijeđena iz vremena Uncle Tupelo, Tweedy je strpljivo i znalački sve dublje i dublje umakao u novije, eksperimentalnije rukavce i baš u tim stilskim koitusima ležala je i leži snaga Wilco kao benda. Kao suvremenog rock-benda, ma što to točno značilo. Kao suvremenog klasika koji naočigled može sve.
Eto, odatle moje oduševljenje novim im albumom, prvim za vlastitu etiketu. Volim ja i “Sky Blue Sky” i “Wilco (The Album” – u pitanju su sjajni, na najljepši mogući način nezahtjevni albumi – ali sada mogu otvoreno priznati da mi je nedostajalo ono čeprkanje i grebanje po slabo istraženim područjima alternativnog rocka koji su obilježili središnje naslove dične karijere. Iako je Tweedy odavno pokazao nesklonost kompromisima kad mu je glazba u pitanju (inzistiranje da “Being There” bude dvostruki album, pa i po cijenu odricanja dijela zarade zbog vlastitog traženja da cijena bude jednaka običnim izdanjima ili, primjerice, nespremnost na ikakve izmjene nakon što je tadašnja im etiketa Reprise prozvala “Yankee Hotel Foxtrot” nekomercijalnim i nevrijednim izdavanja), vjerojatno je, bar djelomično, povratku eksperimentima kumovalo i pokretanje vlastite etikete dBpm. No, kao ni dosad, taj sonični avanturizam ni na trenutak nije samom sebi svrha niti odgrizanje od tkiva samih pjesama; svaka intervencija savršeno pristaje ukupnoj slici, kako je već davno zorno dokazao s nenadmašnom “Reservations”, a sada obznanjuje već uvodnom “Art of Almost” čiji krešendo prijeti biti najefektnijim minutama ovogodišnje diskografske ponude.
Sljedeći trenutak u kojem su me bacili u naslon obližnje stolice je “Sunloathe”, baladna krasotica koja po oprobanom običaju, a opet na nov način spaja country s fluidnošću suvremenijih formula, zavodeći ne šminkom, već manirima i pojavom. Takve će trenutke ponoviti u “Black Moon”, “Open Mind” ili u epskoj po dužini, ali izrazito lirskoj po ugođaju, završnoj “One Sunday Morning (Song for Jane Smiley’s Boyfriend)”, ne bez sporadičnih stanica u međuprostoru. “Dawned on Me” objedinjuje većinu odlika Tweedyjeva rukopisa, pogađajući kirurškom preciznošću koliko pop može biti rock i koliko tradicija može duboko probiti suvremenost. Baš ta pjesma, iako ne najbolja tu, predstavlja, čini mi se, dušu “The Whole Love”, kao da definira postavke na kojima album počiva. A počiva na pametnom koliko spontanom sakupljanju svega upotrebljivog za izvedbu repertoara sjajnih, hrabrih pjesama natopljenih intimnošću i malim pričama. Dajte samo malo vremena diskretnom dozom naftaline opituranoj “Capitol City” pa ćete jasnije čuti o čemu vam pokušavam govoriti.
Ako i zazvuči pohabano, nema veze – “The Whole Love” će tražiti pažnju i opetovana slušanja. Kao u slučaju svih velikih albuma, svakim novim susretom nagradit će dobronamjerne uši, kao prostorija u kojoj stalno postoji bar jedan novi prozor za otvoriti da obasja dotad slabo vidljiv kutak. Strpljiv koliko i samouvjeren, Jeff Tweedy stajat će nasred tog glazbenog platoa svojom pojavom koja miri odlike cool-lika i pedantnog štrebera, sa svojim pouzdanim, moćnim koliko i samozatajnim bendom iza sebe i častiti vas novim delicijama poput uporne dadilje. Wilco ima novi album i, zamislite – fenomenalan je, baš kao, gotovo bez iznimke, prethodnih sedam!
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/09/29/wilco_the_whole_love.jpg, images/SGrecenzije/2011/09/29/wilco_the_whole_lovem.jpg, Wilco – The Whole Love, Center} | ||
| Izvođač | Wilco | |
| Naziv albuma | The Whole Love | |
| Izdavač | dBpm | |
| Produkcija | Jeff Tweedy, Pat Sansone i Tom Schick | |
| Datum objave | 27. 9. 2011. |
|
| Snimano | 2011. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
1. Art of Almost  2. I Might 3. Sunloathe 4. Dawned on Me 5. Black Moon 6. Born Alone 7. Open Mind 8. Capitol City 9. Standing O 10. Rising Red Lung 11. Whole Love 12. One Sunday Morning (Song for Jane Smiley’s Boyfriend) |
||
| Linkovi | ||
     WilcoWorld.net |
||
Born Alone – Spot |
||
{youtube}wTqEB0MyGdY{/youtube}
