Our own correspondent
Is sorry to tell
Of an uneasy time
That all is not well
On the borders there’s movement
In the hills there is trouble
Food is short
Crime is double
Prices have risen
Since the government fell
Casualties increase
As the enemy shell
The climate’s unhealthy
Flies and rats thrive
And sooner or later
The end will arrive
This is your correspondent
Running out of tape
Gunfire’s increasing
Looting, burning, rape…
(Wire – Reuters)
Godina je 1977., i „Zapadni Svijet“ je upravo prebolio krizu uzrokovanu velikim porastom cijena nafte. Disco manija je započela i „raja je udarila na veselje“. Jest, bilo je nekakvih pankera po Velikoj Britaniji i SAD-u, ali to su bili neki urbani marginalci koji ni sami ne znaju što bi htjeli. Zapravo, na površini je sve izgledalo krasno. Veliki rock bendovi iz (tada) recentne prošlosti su ušli i maniristički dio karijere i slagali kojekakve dosadnjikave albumčiće dok su uživali u zarađenim milijunima, pa su svoje hipijevske snove ostvarivali na svojim rančevima i u svojim vilama.
No, u ostatku Svijeta stvari nisu baš išle tako glatko. Američko povlačenje iz Vijetnama je smanjilo interes Zapada za događanja u Jugozapadnoj Aziji, a u Africi je vrilo na svim stranama. Ni Južna Amerika nije bila pošteđena kojekakvih sukoba i prevrata. No, nikoga u Ujedinjenom Kraljevstvu to baš nije pretjerano uzbuđivalo.
I onda, od nikud, pojavi se bend koji svoj debi album otvori pjesmom „Reuters“ u kojoj, uz krajnje prijeteći zvuk gitara, iznesu gornji tekst. Istina, motali su se po toj sceni već neki tamo Sex Pistols, ali ti jedva da su znali svirati, a i svoj bijes su usmjerivali prema lokalnoj vladi i tražili bolji položaj u društvu. A uz to, brzo su prokazani kao „marketing stint“ kad se pročulo da su uzeli milijun funti za snimanje albuma. Njihov bijesni „rant“ nije shvaćen kao ozbiljna prijetnja.
No, ovi novi su bili nešto sasvim drugo. Preuzeli su isti glazbeni izričaj, ali su očito bili daleko pismeniji. Na koncu, to je ekipica koja je završila ozbiljne umjetničke škole, a pokazalo se da znaju itekako sročiti suptilno satirične tekstove, pune simbolike. K tome, znali su ih isporučiti efektno, u dva-tri akorda, kombinirajući ih sa naglim promjenama u tempu i atmosferi, ne mareći za strukturu pjesme. Ako im za poruku treba 28 sekundi, pjesma će toliko trajati.
Wire su svojim debijem Pink Flag napravili ono što nitko nije očekivao – od onoga što je trebalo biti kratkotrajna senzacija, napravili su trajan umjetnički izričaj i pritom stvorili osnove za dva glazbena smjera koji će vladati alternativnom scenom sljedećih dvadesetak godina – hardcore i post-punk. Nemali učinak, priznat ćete.
A kako su to napravili? Tako što su neke postulate punka izvrnuli naglavačke. Punk je zapravo trivijalna glazbena forma nastala kao reakcija na prog-rokerska izd***avanja. Punk je, zapravo, povratak korijenima rock’n’rolla i rockabillyja s kraja 50ih, ali „napucan“ esencijalnim dijelom rock glazbe – stavom. Dakle, onakvog kakav je bio u to vrijeme, najbolje ga možemo opisati kao „bijesni pop“. A onda su se pojavili Wire i potpuno razbili svaku dotad poznatu strukturu pjesme, izbrisali granice između stiha i refrena, i sve to isporučili s ogromnom dozom prijetnje i…jeli…STAVA. Pa kad tako promatrate stvari, možete reći da je Pink Flag potpuni antipod jednom Dylanu, recimo. Gdje Dylan priča priče, Wire ispucaju tri stiha; gdje Dylan ima rime, Wire imaju bijesne izljeve koji naoko nemaju nikakvog smisla; tamo gdje Dylan stvara filigranske orkestracije, Wire plasiraju prijeteće, distorzirane udare po gitarama. I da…na ovako izrečeno, stvar zvuči odbojno i ne pada vam na pamet tako nešto poslušati, ali Wire su produkt jednog drugog zeitgeista, sasvim drugih okolnosti i socio-kulturnog okružja. Kako je Dylan nastao na ruševinama idiličnih 50ih, obilježenih tehnološkim i ekonomskim napretkom, tako su Wire (i ostatak punkerske bratije) nastali na ruševinama sna o boljem i pravednijem Svijetu u čiju mogućnost su nas, gotovo cijelo desetljeće, uvjeravali hippieji.
Ne znam do koje mjere su Wire utjecali na Letu Štuke i njihovu sjajnu „Minimalizam“, ali Pink Flag je prava oda minimalizmu. Već prvi pogled na omot vam govori sve. Slika stupa s ružičastom zastavom i natpis „WIRE“ u gornjem lijevom kutu je sve što vidite. A takav je i sadržaj – 21 pjesma „otprašena“ u samo 37 minuta, bez ikakvih ukrasa. Samo gitare, bas i bubanj. Jednostavno i jasno.
Gore spomenuta „Reuters“ otvara album i jedna je od samo 4 pjesme duže od 3 minute. Nastavak je ozbiljna kritika suvremenog društva – površnog i utopljenog u ispraznoj zabavi. U toj paradi kratkih i rafalno ispucanih bombi ističu se sjajne „Ex-Lion Tamer“, „12XU“ i „Mannequin“, te nešto sporije „Lowdown“ i „Strange“, ali niti jedna od ostalih ne zaostaje bitno. No, ove nabrojane ćete danas ponegdje čuti u kojekakvim filmovima i serijama (na pamet mi pada prva epizoda slabo zapažene, a odlične mini serije The Continental: From the World of John Wick ), pa se mogu uvjetno nazvati hitovima.
Nevjerojatno je kako Pink Flag i danas zvuči svježe, te koliko su tekstovi pjesama i danas, gotovo 50 godina kasnije, aktualni. To nam poručuje da, unatoč tehnologiji i današnjim razmišljanjima o „vrhuncu civilizacije“, nismo baš daleko odmakli od tog vremena, ako smo i za milimetar. U tom smislu, a da recenziju završim kako sam ju i započeo, evo vam teksta pjesme „Mannequin“, pa vi recite da ovi dečki nisu bili pronicljivi.
Well, you’re a waste of space
No natural grace
You’re so bloody thin
You don’t even begin
To interest me
Not even curiosity
It’s not animosity
It’s just you don’t interest me
You’re an energy void
A black hole to avoid
No style, no heart
You don’t even start
To interest me
Not even curiosity
It’s not animosity
It’s just you don’t interest me
Oh, come on
You disgrace
Tell me
Why don’t you tell me?
(Harvest, 1977.)
