Sve ono što je dobro, što ima pozitivnu vibru i što ljude ispunjava, sve ono što nam život čini drugačijim i kvalitetnijim, kratko traje. Jer, eto, došli smo do zadnjeg dana ovogodišnjeg 6. Thrill Blues Festivala.
Te završne večeri održavala se Blues utrka na 7 km, ili “BLUES UTRKA 7K RUN – Run Croatia”, koja je ponovo pokazala da je zanimanje ljudi, bez obzira na dob, veliko, da ljudi vole trčati, da vole vidjeti gdje su i što mogu i zahvaljujući mnogim elementima dobre organizacije, a ponajviše čovjeku koji je za sve to bio zadužen – Berislav Sokač uz naravno, potporu svih relevantnih čimbenika. Na kraju sve je prošlo u najboljem redu, bez ikakvih problema i bilo kakvih intervencija. Koliko je važan taj spoj sporta, rekreacije i aktivnog odmora, ali i fair playa kao i onog natjecateljskog duha vidjelo se da je to moguće spojiti čak i u ovakvoj glazbenoj manifestaciji. A dobili smo pobjednika i u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Vrijeme je jučer posložilo i sve je prošlo bez kiše, i to je ono najbolje jer teško da bi bilo toliko publike koja je zdušno bodrila sve odreda. Već prije 20:30 na stageu je rezervirano vrijeme za Youth Stage Time, dakle, ponovo je određeno vrijeme za mlade snage. Sve je započelo nastupom koji su upriličila djeca uz pratnju Borisa Hrepića i Mire Dimića. Hrepini klinci i rodica izveli su dvije pjesme “Nismo više klinci” i “Wild Thing” i to je zapravo tako ispalo kao lagani “break “prije nastupa nove generacije mladih glazbenika. Prvo su nastupili Odin S i Westsidersi te nakon njih The Black Fog.
Odin S već je na neki način znan na hrvatskoj blues sceni, prvenstveno što zbog svojih 15 godina, ali i prije njih pisao je svoje pjesme. I evo kako vrijeme prolazi sve više i više se pokazuje da uz puno rada i odricanja postupno se kockice slažu na svoje mjesto. Ono što svakako valja pozdraviti je taj scenski “outfit” osmišljen na pravi način . Što se tiče glazbene forme i prezentacije komparirajući ono što sam čuo ranije, sada je to zapravo zaokružena zvučna slika. Skladbe imaju dobre aranžmane, zaokruženu i zvučnu i scensku sliku i u nekoliko navrata osjetio sam da “dlake idu na juriš”. Meni to znači samo jedno, radi se o dobrim, pravim stvarima. Njegova poruka nema neke štemerske fore, nego, zapravo, Odin S pokazuje svoju glazbenu osobnost, koja zapravo ima vrlo ozbiljnu poruku. Odina S prati vrlo sigurna ritam sekcija gdje je basist Nikola izuzetno točan i kontroliran dok je za bubnjevima također Nikola, pomalo zaigran, ali pod budnim okom basiste uspijevaju odlično pratiti Odina. Priča postaje još ozbiljnija kada se ovoj ekipi na klavijaturama priključuje Jadran Mihelčić, koji odmah krene obojiti svaku stvar u kojoj nastupa. Neki moj zaključak oko ovog prvog nastupa bio bi sljedeći: ima tu još posla, ali Bože moj to su mladi dečki, pred njima je vrijeme i budućnost i ako sami odrede svoje prioritete i budu pravilno usmjeravani od svojih mentora zasigurno će imati što za pokazati.
Nasuprot njima tu su i malo stariji dečki The Black Fog, koji odmah potom ove ekipe dolaze na pozornicu, s velikim gardom i dobro nabrijani i to je OK, ali; e sad dolazi taj “ali”. Na svojoj prezentaciji moraju još puno raditi, osobito ako se misle glazbom profesionalno baviti. Pod profesionalno mislim da se glazbom bave kako bi stvarali novu vrijednost. Ako misle svirati da “bare” komade onda nažalost, kroz kratko vrijeme ni to im neće više paliti jer će komadi skužiti da to baš i nije tako kako oni misle da je! Sorry, dečki morate ozbiljno sjesti i popričati o onome što radite, jer sjetite se rečenica koje vam je izgovorio Jurica Leikauff: Zašto neki gitaristi nose naočale?! I što je najvažnije? Najvažnije je slušati, slušati i opet samo slušati! Bili ste u radionici i što prije promijenite svoj odnos prema onome što možda želite raditi i time se baviti to bolje za vas! Ne, ovo nije kritika, ovo je savjet, ovo je jedan vid usmjeravanja, a na vama je da to pokušatie razumjeti. Vjerujem da će dogodine stvari biti bitno drugačije.
Moje iznenađenje bilo je poprilično veliko kada su na “stage” izašli Tobacco Blues Band (BIH), koji su ostavili vrlo upečatljiv dojam na publiku. Na njihov nastup nemam baš nikakvih zamjerki; slušajte, zabavljate se i uživajte, čemu dubioze i filozofija. Bravo!
Slijedi domaća scena kako sam čuo već tradicionalno nastupaju na festivalu, domaća ekipa prvi su na bili Ozone, ekipa praši i to je OK. Želio bih spomenuti pjevačicu Anu, čiji me vokal odmah prikovao za tlo, svaka čast. Potom stižu Raptor X ne znam kako bih drugačije opisao osim, to su pravi štemeri koji znaju što i kako, kada i gdje treba. Zaokruženo, moćno i u potpunosti dorečeno! Šteta što David Coverdale nije čuo kako zvuči “Mistreated”, jednako tako mislim da ni Blackmoore ne bi imao što za prigovoriti, a bogme ni Bebek kako je Luka basist otpjevao “Blues za moju bivšu dragu”. Nisam glazbeni kritičar, ali slušam mjuzu i to je to!
I tako band za bandom prolazi ponoć, sutra je ponedjeljak, publika se polako razilazi, a na stage dolazi Bosak & Second Hand Band. Odmah ću to napisati, to je neka moja jedina zamjerka Hrepi, jer Bosak s bendom morao je zadnje nastupiti u 22.h, a nakon toga neka nastupaju domaći bendovi pa tko duže može izdržati? No, tako je kako je i naravno da Marko kao pravi meštar ove velike ceremonije i big boss na sceni nije ništa prepustio slučaju i bend je ponovo odradio još jedan koncert i bez obzira što je bilo već znatno manje publike, i bez obzira što ima personalnih promjena u bendu. Bosak & Second Hand Band i dalje zvuče strašno moćno i uvijek, bilo gdje i pred bilo kim, daju svoj maksimum jer znam da su istinski profesionalci. Što se tiče njihove set liste to je uvijek odličan mix autorskih stvari i covera, ali specifično za ovaj bend je da oni te covere izvode kao da su njihove stvari. Ali i o tome sam već pisao pa se ne želim ponavljati. Bosak & Second Hand Band funkcioniraju na način kako se to radi vani i možda to nekome smeta, ali mene oduševljava jer se to baš tako mora raditi.
Bosak & Second Hand Band pravo su ime za zatvaranje ovako velikog festivala, ali oni zapravo i definitivno zaslužuju status “headlinera”. I ako već pišem neke savjete imam samo trenutno još jedan ili dva, a to su: da već sljedeće godine Bosak & Second Hand Band budu headlineri, da Thrill Blues Fest ugosti i da priliku da se publici predstave Bluzy Threesome i da se jednako tako jednoj takvoj sjajnoj festivalskoj priči pridruži naša vokalna diva Zdenka Kovačiček uz Greenhouse Blues Band.
Rekao bih na kraju: That’s all folks!
Do druge prilike, meni je bilo izuzetno drago biti dio ovog 6.Thrill Blues Festa, koji nam je štošta ponudio i pokrenuo neke nove trenutke u ovoj našoj festivalskoj priči. Hvala svima na gostoprimstvu i ljubaznosti. Trilj je, zapravo, za mene pravo i istinsko otkriće. Bravo!
Yours bluesy,
Mladen Lončar – Mike
Galerija, foto: Jakša
{gallery}6tbf3{/gallery}
