Tijekom sva tri dana festivala održavale su se glazbene radionice za djecu i mlade glazbenike koju su vodili iskusni glazbenici, profesionalci koji nisu samo davali glazbenu poduku, već su mladima svim silama pokušali približiti blues, ali i glazbu općenito.
Svi glazbenici od Michaela Roacha, preko Little Georga, Tomija, Mihe, Mire Dimića, Yogija Lonicha do Jurice Leikauffa, svi zajedno su, vjerujem, izuzetno puno doprinijeli da djeca i mladi shvate da je glazba zapravo igra, da tu ne bi smjelo biti nikakvih diktata i da moraju biti uvjereni u sebe i da njihova priča zapravo tek počinje. Provoditi jutarnje sate, ne uz kavu i ostalo… već biti uz djecu, mlade i prenositi svoje znanje, iskustvo je doista nevjerojatno djelo, snaga i radost kako samih edukatora i mentora, tako i mladih koji željno upijaju sve ono što teško da bi negdje čuli. Priča o iskustvu prezentacije bluesa u bilo kojoj njegovoj formi u sebi nosi toliko skrivenih detalja, toliko neispričanih priča. A sve je prožeto životnom istinom da je u svojoj konačnici blues svuda oko nas, on je živ, on je život… samo je pitanje kada će se tko zakačiti za njegov zarazni ritam i glazbenu formu. Nije u pitanju ništa osim želje da se blues kao glazba prenosi dalje, da ima budućnosti i da nitko neće ostati zakinut za ovaj snažan utovar toliko važnih informacija. Tu je toliko savjeta, pa tu je i priča između njih samih, gdje razmjenjuju svoje znanje, fore, svoje vještine i tako se priča razvija sve više i više… i prelazi u onu, neku drugu dimenziju i to je doista nemjerljivo iskustvo i to su zapravo istinski temelji neke njihove glazbene mogućnosti i budućnosti. Osobno sam bio na nekoliko radionica i uvjerio se da baš svi glazbenici, s puno žara, razumijevanja i živaca rade s mladima i zapravo ih istinski usmjeravaju i kao buduće glazbenike, ali i kao osobe, bitna je i ta osobnost njih samih.
Cijela priča se pokrenula u međunarodnom Blues kampu Lonjsko polje prije nekih osam godina pod stručnim vodstvom Mire Dimića, koji preko svoje pop-rock škole radi sjajne stvari i zapravo tu je i trebao biti naglasak na svemu što itekako podržava svjetska krovna blues institucija… The Blues Fundation. Naravno, umjetnički direktor festivala Boris Hrepić – Hrepa tim svojim potezom je i kod djece, mladih, ali i njihovih roditelja postao jedna svijetla točka – svjetionik koji će na neki osvjetljavati put kojim treba ići, a ostalo je sve na njima samima, što i kako žele i izaberu. Kako je sinoć cijeloj večeri svjedočila i sama ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, vjerojatno je upoznata i s ovom vrlo važnom sastavnicom 6. Thrill Blues Festivala. Ako su nam mladi zalog budućnosti, onda im jednostavno moramo dati prostor i mjesto da se izraze, da budu svoji i da pokažu što su naučili. To je jednostavno neki normalni put i razvoj, koji bi trebali svi podržati i ministarstvo, HGU i HBS i svi mi koji volimo dobru i kvalitetnu glazbu, koja čak i ne mora nužno biti blues. Ako sami mladi kažu da im to puno znači, da poštuju trud i cijene angažiranje mentora glazbenika s kojima nakon nastave zajedno nastupaju, gdje ćete veće radosti da djeca i mladi podijele pozornicu s svojim mentorima. Ovo je apsolutno za pozdraviti jer nadam se da će se ova priča snažno odraziti na buduće generacije, da se jednostavno nastavi.
Na kraju moram ovo ponoviti još jednom: ”Boris Hrepić – Hrepa kao umjetnički direktor festivala jasno ovim potezom pokazuje da je glavna vodilja krovne svjetske blues institucije The Blues Fundation saživila u potpunosti u ovom prekrasnom gradiću uz Cetinu… Blues in the Schools i na kraju KBA. Bez ikakvog preuveličavanja niti omalovažavanja provjerenih blues izvođača ovogodišnjeg 6. Thrill Blues Festa, jer upravo sve ovo oko mladih glazbenika je najveća i izuzetno raritetna i važna točka ovog festivala. U svoje osobno ime želim se iskreno zahvaliti svima, koji su omogućili da se ovo događa i da se konačno s riječi prijeđe na djela. Keep the Blues Alive!
{gallery}tbf_nastava{/gallery}
Yours bluesy,
Mladen Lončar – Mike
