Nemojte me pitati kako sam dospio na ovaj koncert. No, uspio sam naći poveznicu. Ne kroz glazbu već kroz Bunjevce. U neposrednoj blizini mog Senja nalazi se i Krivi Put, mjesto u kojem žive Bunjevci, a Zvonko Bogdan je ponosni Bunjevac i tvrdi da su Bunjevci autohtoni narod.
Stigoh tako na neponovljivi i jedinstveni Špancirfest i predivnu Vilu Bedeković gdje je Zvonko Bogdan imao svoj koncert.
Čovjek ima 83 godine, legenda, kompozitor, pjevač, uzgajivač konja, vinogradar. Malo tko ne zna za njega i nebitno kojeg ste glazbenog smjera obožavatelj teško da niste baš nikada čuli niti jednu njegovu pjesmu.
Stoga sam i ja kao vaš rezidentni metalac vrlo otvorenog uma otišao na ovaj koncert koji je otvorio koncertnu Špancirfestovsku priču na kojoj će nastupati i Urban i S.A.R.S. i Pipsi i Bajaga i Letu štuke, te Gipsy Kingsi. Slijedećih 10 dana Varaždin će biti centar uličnih performansa, kazališnih predstava i svega onoga što ovaj fest čini jedinstvenim već 27 godine.
Usput, sutra će PAN pozornicu pohoditi jake korejske snage – Rolling Quartz i YB band uz podršku našeg Dina Jelušića.
No, o tome više slijedećih dana na stranicama vašeg omiljenog portala.
Vratimo se mi mom Bunjevcu Bogdanu koji je točno u 20:30 sati započeo svoj koncert i uz predivne zvuke tamburaškog orkestra krenuo u putovanje koje je, kako se kasnije ispostavilo, krenulo od Dubrovnika pa završilo sve tamo u dalekom rumunjskom Temišvaru.
Putovanje za koje ne treba ni pasoš, ni putovnica, putovanje na kojem nema granica – kako je to lipo (vidite da i ja znam ikavicu) rekao Bogdan nakon svog dolaska na pozornicu.
Moram ipak imati nekog reda u ovoj priči. Koncert je počeo sa dva instrumentalna medleya Tamburaškog orkestra Radio-televizije Vojvodine koji su odmah pokazali što je tambura i što je glazba. Njih četrnaestorica na pozornici su pokazali majstorstvo koje su održavali kroz cijelu ovu koncertnu večer i dokazali da su lučonoše i legitimni nasljednici legendarnog Janike Balaža i njegove veličanstvene osmorke.
Izlazak Zvonka Bogdana popraćen je frenetičnim aplauzom okupljene publike koje se skupilo daleko više od najave organizatora pri ugovaranju ovog nastupa kako je sam Zvonko Bogdan rekao.
Počinje ta Bogdanova priča bez granica. Putujemo bez ograničenja, bez brige i uživamo u glazbi koja je nastala tamo negdje prije 200-300 godina, a Bogdan kao iskusni moreplovac upravlja svojim brodom i 14 mornara i plovi i usput nas educira o svim tim ljudima koji su stvarali tu bezvremensku glazbu tamo negdje davno, davno…
Prvi dio koncerta bio je posvećen nevjernim garavušama, plavušama, kao i plavookim, zelenookim i svim mogućim ljepoticama, nakon toga se Zvonko Bogdan (zajedno s nama) otisnuo na put prema Sjevernoj Bačkoj, pa prema Vinkovcima, pa je svratio u Bosnu i Hercegovinu, poučio nas kako su čak i Nijemci točnije Heinrich Heine prepoznao sevdah i napisao pjesmu koja je ušla u legendu sevdalinki – po meni jedna od najboljih izvedbi ove večeri – „Kraj tanahna šadrvana“. Sjetio sam se pjesme Crvene jabuke „S tvojih usana“ kada sam prvi put čuo taj čuveni stih „… što za ljubav glavu gube, i umiru kada ljube“ – ne znajući da se radi o „ukradenom“ tekstu Heineove pjesme.
Čuo sam Zvonka Bogdana kako je prepjevao rumunjsku narodnu pjesmu o mjesecu koji se sprema na spavanje i putu jednog rumunjskog bećara do kuće, na kojem mu se pojavi mala „kafana“ u koju mora ući. Tu smo čuli i jednog od svirača „bugarije“ kako pjeva izvornu rumunjsku verziju na pripjevu.
Onda smo došli i do onih već spomenutih Balaževih 8 veličanstvenih i pjesme posvećene njima.
„Zaustavite Dunav, iz kazaljke stare,
to je pjesma moja i pjesma moje drage.
Nek me svuda prate, s pjesmom rujna vina,
osam tamburaša s Petrovaradina.“
Tako smo kroz red romanse, red sevdaha, red šansone, red starogradske evo nam još jednog klasika „Bolujem ja, boluješ ti“ gdje smo čuli i mađarski, ali i njemački dio. Poliglota Zvonko Bogdan još jednom pokazuje raskoš svog talenta.
Naravno da smo posjetili i mehanu na kraju sela, gdje se skupljaju mladići nečešljane kose i pod utjecajem alkohola, a onda je uslijedio i onaj trenutak kada Zvonko Bogdan kratko i jasno najavio slijedeće: „ovu je pismu napisao jedan momak sa slamnatim šeširom ne znajući da će postati legendarna“. Taj momak sa slamnatim šeširom je Bane Krstić iz Garavog sokaka. Pjesma koja govori o ljubavi koja traje godinama i čitavog života, a nikada se nije iskazala u onom iskonskom smislu i ostala je samo takva platonska – teoretska.
„Al dotaknu se linije života,
dve sudbine kao jedna traju
il se dirnu il se ne dodirnu,
al jedna za drugu dobro znaju“
Tu smo došli do nekog prvog završetka koncerta, no uslijedilo je još i jedno kolo koje su maestralno odsvirali tamburaši uz frulu koji smo po prvi put čuli ove večeri i veliki finiš, te, kako to priliči, frenetičan aplauz i završetak jedne, za mene, neobične, koncertne večeri gdje sam jednostavno bio prepušten slušanju i gledanju vrste glazbe koja je u mojoj fonoteci vrlo slabo ili nikako zastupljena.
Kao i kod svake vrste glazbe treba imati otvoreno uho i misli, pa su stoga i nastale ove moje riječi i ne krijem da sam cijelim događajem ostao jednostavno oduševljen.
Sviračko majstorstvo, Bogdanova vitalnost, odlična publika, a nadasve ambijent koji je pogođen u milimetar.
Špancirfest – u sridu!
Stoga čitajte i dalje što se događa na Španciru – slijedi izvještaj sa korejske večeri.
