Nick Cave & The Bad Seeds – “Murder Ballads”

Teško je sa sigurnošću reći koliko je Nick Cave bio zatečen uspjehom singla “Where the Wild Roses Grow”, no ostaje notorna činjenica da je taj mračni, pjevni dragulj jedna od najsubverzivnijih pjesama uguranih u mainstream mat(r)icu, šaka u lice kojoj su se svi, na čelu s MTV-jem, bontonski nasmiješili i prigrlili je. Mračna balada o zavođenju i brutalnom ubojstvu naivne, nevine djevojke, opjevana krhkim glasićem pop-princeze Kylie Minogue i Caveovom dramatičnom interpretacijom, zavijena u milozvučnu melodiju, postala je hit kao iz samog pakla i svojevrstan mamac za naivce koji su pohrlili u CD-trgovine po album kakvom su se najmanje nadali.

“Murder Ballads” je najzačudniji naslov u diskografiji Cavea i The Bad Seeds. Sastavljen isključivo od, kako naslov i sugerira, pjesama što tematiziraju umorstva (osim zaključne obrade Dylanove “Death is Not the End” koja više govori o samoj smrti kao takvoj), to je Caveov ispušni ventil i nešto kao predah između “pravih” albuma. No kakav predah! Iako ga je sam okarakterizirao kao materijal za jednokratnu uporabu, usporedivši ga s pojmom vica kao nečeg čime se počastiš jednom i više ne konzumiraš, “Murder Ballads” je sumirao Caveove značajne preokupacije smrću, zločinom i opačinama ljudskog uma u konceptualno, kompaktno djelce koje, možda i na iznenađenje samog autora, vrlo dostojanstveno stari!

“Where the Wild Roses Grow” stvorila je, dakle, temelj albuma za kojeg su neki pomislili da će biti sav tako uhu ugodan i da će mu se moći oprostiti nasilni sadržaj. I drugi singl, “Henry Lee”, duet s tadašnjom muzom PJ Harvey, slijedio je isti koncept, na možda čak sugestivniji način, pričajući priču o mladiću kojeg, na putu svojoj voljenoj u “veselu, zelenu zemlju”, izbode i baci u bunar bešćutna zavodnica. Stihovi poput “Lezi tu, lezi tu, mali Henry Lee, dok meso ne strune s tvojih kostiju” opet sijeku kao žilet , no otpjevane tako nježno iz usta rasne rock-heroine, na uspavljujućoj glazbenoj podlozi, čine se poput ljubavne lirike. Ipak, kad se album uzme u cjelini, ugođaj je daleko manje ugodan, posve suprotan komercijalnom uspjehu kojeg je postigao.

Uvodna “Song of Joy” ledi krv u žilama svojim prijetećim notama i krvavom ozbiljnošću. Na urednoj, ali sablasnoj glazbenoj podlozi, Cave strpljivo priča mučnu štoriju o lutalici kojem je serijski ubojica brutalno ubio suprugu i troje djece. Pritom secira svoje likove do tančina, pa je njegova Joy izuzetno tragičan i opipljiv lik i bez svoje zle sudbe. Upravo taj segment pjesme, kao i konačno otvoreno pitanje je li pripovjedač zapravo ubojica ili ipak samo ucviljeni udovac (sjajno korištenje citata iz Miltonova “Izgubljenog raja”), čine “Song of Joy” uznemirujućim koliko i bogatim slušateljskim doživljajem. A zlo se od tada samo širi kao krv venama…

“Stagger Lee” je neurotična prerada tradicionalne pjesme o afro-američkom ubojici istoga imena i donosi prvo puštanje The Bad Seeds s lanca, osobito u bučnoj završnici. No, ono najbitnije što donosi ova pjesma istančan je osjećaj za (crni) humor, kojeg će Cave obilato i efektno koristiti na albumu. Možda najevidentniji primjer je morbidno raspjevana “The Curse of Millhaven”, čiji su stihovi postali jedni od najcitiranijih tijekom mojih studentskih godina u Dubrovniku. Priča o poludjeloj djevojci Loretti (“više voli da je se zove Lottie”), koja tamani sumještane u “malom, zlom i hladnom” Millhavenu s motom da će “sva Božja djeca moraju umrijeti” ne čini se osobito smiješnom, ali crnohumorna nit koju Cave vješto provlači kroz nju neodoljiva je koliko svirepa. Kad pomahnitala Loretta kaže da se dvadeset policajaca sjatilo na njezina vrata bez telefonske najave, čovjek ne može da se bar ne podsmjehne, kao što priznanja tipa “jebiga, čudovište sam, priznajem!” ne mogu a da ne razvale. Da ne spominjem detalj o razapetom psu, za kojeg, pri nabrajanju svojih nedjela, Loretta kaže da nije kriva ona (bar za to, eto), već dva školarca očito upitnih psiholoških osobina…

Razigranošću i bogatstvom detaljima još se posebno ističe petnaestominutna “O’Malley’s Bar” u kojoj je podrobno opisan masakr u baru, opet negdje u provinciji, u najboljoj tradiciji Davida Lyncha, kojeg je počinio povučeni, dotad neprimjetni osobenjak. Od morbidnog seksualnog uzbuđenja ubojice na vlastiti lik u zrcalu dok se kočoperi s revolverom do završnice u kojem broji svoje žrtve, “O’Malley’s Bar” čini se poput vrlo uspjelog poligona na kojem Cave pokazuje svu raskoš talenta pripovijedanja, a The Bad Seeds svoje sviračke virtuoznosti. Ovo potonje još se posebno osjeti na gotovo nadrealnoj “Lovely Creature”, koja kao da samom glazbom priča svoju priču o tragičnom gubitku pripovjedačeve suputnice kroz sablasni krajolik.

“The Kindness of Strangers” nam donosi plač Caveove negdašnje muze Anite Lane, ali prije te tužne završnice tragičnu priču o još jednoj naivnoj djevojci čiji put na more završi “s krpom u ustima i metkom u glavi”. Ništa umivenija nije ni “Crow Jane” u kojoj junakinja iz naslova, nakon što je brutalno siluju čak dvadesetorica rudara, uzima pravdu u svoje ruke. Tek zaključna “Death is Not the End” unosi dašak optimizma na svoj specifičan način. Otpjevana po principu band-aid, s vokalnim doprinosima PJ Harvey, Kylie Minogue, Anite Lane, Shanea McGowana, pa i gitarista Blixe Bargelda i bubnjara Thomasa Wydlera, izvorno pjesma Boba Dylana doima se poput male, intimne himne i najljepšeg zamislivog epiloga stravičnim pričama iz prethodnih pjesama.

I, podvučemo li crtu, konačni rezultat albuma je 64 mrtva tijela, dakle, gotovo sedam po pjesmi. I sjajan album, brutalan i krvav, ali na pravim mjestima i u pravom omjeru čak i smiješan. Neobvezan, nepretenciozan poput (ne)očekivano uspjele stilske vježbe. “Murder Ballads” nipošto nije naslov za podcjenjivanje, kako je donekle zazvučao te već daleke 1996. Slušati ga danas jednako je snažno iskustvo kao tada, samo što sad može i dokazati svoju zimzelenost. Caveu je, pak, dao tek kratak kreativni predah pred snimanje svoga najosobnijeg i, po mom skromnom sudu, najboljeg (i to ne samo njegovog) albuma, monumentalnog “The Boatman’s Call”. Eto, tako to rade najbolji…