Manic Street Preachers / Critical Thinking

Vrtoglave trideset tri godine nakon manifesta “generacijskog terorizma” te okrugla tri desetljeća nakon nestanka najpredanijeg im ideologa, Manic Street Preachers javljaju nam se s petnaestim studijskim albumom, s kojega nas na samom startu pitaju – “što se dogodilo s vašim kritičkim promišljanjem?” I teško mogu, i nakon tolikih godina druženja s njihovom glazbom i zaraznim pop-intelektualizmom, zamisliti nekog pozvanijeg, logičnijeg, čak autentičnijeg da uputi baš to i takvo, zapravo vrlo jednostavno, zdravorazumsko pitanje. Jer, u svijetu u kojem globalnu politiku hrani sve opasniji populizam i u kojem se, razdrmani prvo s lijeve pa s desne strane, tresu sami temelji društva kakvog poznajemo, a biografije se brišu i etikete lijepe brzinom hipsterskog klika na mišu, jezičava pop glazba ovih velških uličnih propovjednika doima se poput glasa čistog srca i iskreno uznemirenog duha. 

Ma da, neću uopće zavaravati ni vas ni sebe – kad su Meniksi u pitanju, ova tipkovnica je sve samo ne objektivna (jer u objektivnu kritiku ni ne vjerujem). Jer sazrijevao sam uz njih, bili su i ostali stalno tu, uvijek s nekim novim albumom taman kad bih se zaputio nekim novim životnim smjerom, stareći bez botoksa, ali i bez šljokičastog entuzijazma, vjerni sebi sa svojim stalnim proturječnostima i ustrajni u gutanju svijeta širom otvorenih očiju. Zato je onaj izraz “četvorica nas protiv svijeta”, kako su se na prethodnom albumu opisali u svojim prisjećanjima na neke davne dane (ali u duhu uistinu ostavši četvorka, usprkos već tridesetogodišnjoj fizičkoj odsutnosti neprežaljenog im Richeyja), ostao trajni im dekret kojem je, za razliku od tolikih prenemaganja na foru uvik kontra, teško naći zamjerku ili klicu sumnje; nije to ni bijes ni tuga (a ne nedostaje ni jednog ni drugoga), nije to ni jasna ideologija (iako im se ideologija nameće kao temeljni nutrijent), čak ni pitanje garda (iako ga na prvi dojam nikada ne spuštaju), već sve ono što nadilazi te toponime. Kritičko razmišljanje primijeneno na samome sebi, ali ne da bude samome sebi svrha niti da maše zaključcima kao barjacima. Manic Street Preachers su, uostalom, uvijek prvenstveno postavljali pitanja…

Pa ne čudi što upravo s već spomenutim pitanjem o našem kritičkom razmišljanju započinju svoj petnaesti album, kao što ne čudi što oni, već objema nogama u šestom desetljeću života, to mogu pitati s punim integritetom, vjerni sebi koliko nevjerni svim ideologijama koje su im se – pa i na njihova vlastita namigivanja – lijepile kao prirodno stanište. Ne čudi ni što je u toj otvarajućoj, naslovnoj pjesmi mjesto za mikrofonom preuzeo Nicky Wire, dosad vrlo rijetko u toj ulozi, a ni što je na ovom albumu to ponovio još dva puta, oba na ključnim mjestima, postavljajući tako postulate ove zbirke autoritetom istinskog autora i, da se poslužim crticom iz davne im “Faster”, arhitekta. Kao što još manje čudi, također s “Faster” korespondirajući stih “Ne znam što je moje za, ali znam što je moje protiv” u završnoj, tipično meniksovski naslovljenoj “OneManMilitia”, kojem bih se – duboko uvjeren da nas ne definira nikakvo anti, već isključivo pro – narugao da je došao iz bilo čijih usta osim njihovih; taj njihov nonkonformizam od samih je početaka bio pa tako i nakon svih ovih godina ostao prvenstveno izazov, salva pitanja odaslanih u samo grotlo društva koje se stalno valja i melje u svojim proturječjima i samonametnutim ranama. 

Pa dokle su to Nicky, James i Sean došli, gotovo četrdeset godina otkako su prvi put zasvirali zajedno, trideset otkako su, bar tjelesno, izgubili Richeyja? Da je “Critical Thinking” neminovno natopljeno slojevima nostalgije i naslovom intoniranog bijesa, patinom tuge, ali i vjere, odnosno, oplakivanjem prošlosti i zagledanošću u budućnost, jasno je iz praktički svake pjesme, iz glazbe čije grandiozne pop-melodije slave život jednako zvonko koliko ga stihovi bičuju i seciraju pritom nastale rane. No, ova je trojka još prije navršenih trideset godina života (svi su rođeni iste, 1969. godine) na epohalnom festivalu velikih pjesama “This is My Truth, Tell Me Yours” prigrlila nostalgiju, odnosno, melankoliju i odaslala glas u prazninu koja je na trenutak zaprijetila iz vlastitog im zrcala, nastavivši i na kasnijim albumima razvlačiti tu nit istinske tuge, saudadea, melankolije nastale po diktatima samog vremena, ali nijansirane trajnom introspekcijom koju su bez zadrške lijepili na široki društveni kolaž, što su posebno dojmljivo elaborirali na albumu “Rewind the Film”. U tom nizu, kojeg su na dirljiv način (bar za nas koji ih sve vrijeme pratimo) na posljednja dva albuma pretvorili u svojevrstan autopilot, “Critical Thinking” dolazi kao konkretizacija, povlačenje jasnih crta…

“Društvo mi je bilo najveći neprijatelj, a sada želim izgraditi jednog malog za tebe”, pjeva James Nickyjeve ispovijesti u novom pop-manifestu “Decline & Fall” i sve se uistinu doima poput samobaštinjenja, odnosno, upgradea (ili updatea) crtica iz gusto ispisanog dnevnika ljubavnika kuge. “People Ruin Paintings” to posebno efektno podcrtava sa svojim refrenskim zaključkom da “ljudi uništavaju istinu”, kao posuđenim s hiperparolaškog im prvijenca iz 1992., baš kao što “Hiding in Plain Sight”, još jedna s Nickyjem kao pjevačem i tim dojmljivijim stihom “želim se zaljubiti u čovjeka kakav sam bio u desetljeću kad sam se osjećao slobodnim”, zvuči kao revisit “Postcards from a Young Man”, kojeg pak zaziva i svojevrsno pismo Morrisseyju, “Dear Stephen”, koja se pak ne bavi toliko samim, danas u punom cvatu političke korektnosti sve omraženijim negdašnjim frontmanom Smithsa koliko vlastitim projekcijama tuđih slika i svjetonazora. Zanimljiva je značajka albuma i udio od čak tri priloga Jamesa Deana Bradfielda kao tekstopisca, tim više što se njegove “Brushstrokes of Reunion”, “Being Baptised” i “Out of Time Revival” doimaju poput okretanja prema optimističnijem dijelu spektra, kojeg Nicky inače nijansira posebno delikatnim odnosom prema stalno negdje primjetnom beznađu.

Da, novi album Manic Street Preachers više je nova stranica dnevnika nego, kao u namlađim im danima, proglas. Sazreli nonkonformizam koji se oduvijek zamatao u književne citate i parole sintetizirane iz nečijih biografija, ali koji nikad nije odisao elitizmom i(li) snobizmom, baš kao što njihovo (salonsko) ljevičarenje nikad nije nalikovalo onome u što se suvremena ljevica, u svom relativizmu odnarođena i u identitetskom ludilu lišena ikakve supstance, pretvorila i zaboravila svoja ishodišta. Glazbeno, to je i dalje autopilot, ali koliko se njih može pohvaliti tako zaraznim notama kreiranim u takvom modu? Tekstualno… da, i dalje četvorica – da, četvorica – protiv svijeta. Ali, naoko kontadiktorno, ne i bez ljubavi za taj svijet.