Bon Iver / SABLE, fABLE

Kad sam se, prije koju godinu, zaputio u „projekt“ preslušavanja tisuću i nešto albuma prema knjizi „1001 Albums You Must Hear Before You Die“ namjera mi je bila popuniti neke rupe u svojem poznavanju rock glazbe. Više se i ne sjećam koja sam konkretna očekivanja imao od tog „projekta“, ali iskustvo je umnogome promijenilo moju percepciju, a jedna od prvih stvari koja me zatekla jest golema važnost albuma Modern Sounds In Country And Western Music velikog Raya Charlesa. Naime, taj mi je album otvorio oči i učinio da shvatim suštinsku razliku između žanrova u popularnoj glazbi, i da shvatim razna porijekla svakog od glazbenih stilova i žanrova na neki (perverzno) inženjerski način. A što je to Ray učinio? Jednostavno je uzeo klasične folk i country šlagere i obradio ih na način na koji se tada svirala afroamerička popularna glazba – R&B i soul. Za ilustraciju, poslušajte pjesmu „Hey, Good Lookin’“ Hanka Williamsa u obje izvedbe.

Justin Vernon je bio vjerojatno jedan od prvih indie likova koji je svoje rođeno ime zamijenio pseudonimom te time izazvao lavinu sličnih pojava, pa danas gotovo svaki indie kantautor koristi nekim stagename za svoje projekte (npr. Tame Impala), pri čemu ih neki imaju više, ovisno o tome kojim se žanrom trenutno bave. Kod nekih od njih, to ime preraste u ime benda u trenutku kad okupe staln(ij)u postavu (npr. Japanese Breakfast), ali i takve bendove je preciznije nazvati projektima jer, uobičajeno, sav kreativni rad dolazi od samo jedne osobe. Dakle, Justin Vernon je za sebe odabrao ime Bon Iver kada je 2008. objavljivao svoj debi album For Emma, Forever Ago koji ga je instantno postavio za vodeću facu u svijetu indie-folka. Zasluženo, naravno, jer je svojim vrlo specifičnim izričajem, odličnim melodijama i krasnim falsettom stvorio nešto jedinstveno. Ta je glazba bila istovremeno i iskonska i drugačija od svega dotad, a zvučala je kao savršena zvučna kulisa za neku od američkih TV serija, pogotovu za one završne dijelove epizoda kada vam (maniristički) redatelj nudi epiloge („wrap-up“) prikazujući vam ukratko što se događa sa svakim od pojedinih likova. 

Na svojem drugom, eponimnom albumu iz 2011., Bon Iver je postao ambiciozniji. Iako je riječ o, suštinski, sličnim pjesmama koje su, opet, i lagane i nježne i melodične, zvučna je slika upotpunjena brojnim gostujućim muzičarima, pa smo dobili i više saksofona i više klavijatura i više svega što je, prema nekima, zaklonilo glavnu kvalitetu debija – prekrasan glas samotnjaka koji u nekoj udaljenoj šumskoj kolibi, uz gitaru, vida vlastite rane. Ipak, riječ je o sjajnom albumu kojega je napravio čovjek sa nevjerojatno istančanim talentom za složeniju, ali izuzetno privlačnu melodiju. Nema tu banalnosti nekakvog „radio-friendly“ popa, ali ni suvišne kompleksnosti nekakvog prog-rocka.

I onda se dogodio prevrat. Justin je postao iznimno popularan u indie krugovima, a i dosta šire (sjećam se čak i da su neki lokalni mediji uspoređivali lokalnog talenta Luku Belanija sa radom Bon Ivera). Surađivao je na brojnim projektima sa glazbenicima širom Amerike, i kao rezultat dogodila se njegova tranzicija prema drugačijim glazbenim žanrovima, ponajprije pod utjecajem rada s Kanyeom, pa su dva slijedeća albuma sadržavala radikalno drugačiji zvuk i na njima se našlo svega – od nekakvih R&B pjesama kakve biste očekivali od, štajaznam, Franka Oceana, do klavirskih balada ne toliko različitih od nečega što bi napravila, štajaznam, recimo Joni Mitchell. I sve je to obilovalo samplovima preuzetim iz različitih izvora – od kolegice Sharon Van Etten, preko Stevie Nicks, do Mahalije Jackson.

Sve u svemu, sasvim je moguće da Bon Iver (u međuvremenu je ovaj naziv proširen na cijeli bend) danas sluša sasvim drugačija publika od one koja ga je slušala na počecima.

Najnoviji dugosvirajući uradak SABLE, fABLE ugledao je svjetlo dana 11. travnja 2025., pet godina nakon prethodnika i,i. Na prvi pogled vam upadne u oko da su nazivi pjesama neuobičajeno normalni, a što nakon debija baš i nije bio slučaj. Ako slušate ovo preko streaming servisa, iznenadit će vas i da su pjesme podijeljene na „Disc 1“ i „Disc 2“. Disc 1 je zapravo EP koji je izdan krajem prošle godine pod nazivom SABLE EP i sadrži tri pjesme (plus neki uvodni ton koji ne služi ničemu, IMHO, a nazvan je „…“). I te tri pjesme kao da su preostale sa sessiona za For Emma, Forever Ago – prve dvije, „THINGS BEHIND THINGS BEHIND THINGS“ i „S P E Y S I D E“ su nježne akustične balade u indie-folk stilu sa malo violine i pedal steel gitare tu i tamo. Posljednja „AWARDS SEASON“ je, zapravo, a cappella pjesmica praćena jako tihim klavirom i (opet) pedal steel gitarom, sa jednim upadom saksofona i/ili roga. Iskreno, ne mogu reći koja mi je od njih bolja – sve tri su sjajne. Disk 2, nazvan „fABLE“ se nastavlja na „SABLE“ praktički bez pauze – ton koji završava prvu cjelinu, započinje drugu.

Međutim, odmah skužite da se nešto promijenilo. „Short Story“ je kratka pjesma koja brzo dosegne svoj vrhunac uz salve gitare i sintesajzera, a zatim se vrati u intimnost i ubrzo preraste u punokrvni soul “Everything Is Peaceful Love“. Ali, kakav je to soul koji završava pedal steel solažom, zapitat ćete se. Poseban, mogu vam odmah reći. Do kraja albuma ćut ćete još sedam pjesama u kojima ima puno manje igranja s efektima, sjeckanja, obrtanja i ostalih produkcijskih trikova negoli na prethodna dva „čudna“ Bon Iver albuma, ali učinak je zato još fascinatniji. U svakoj od pjesama čut ćete manju ili veću dozu pedal steela koji je ostao jedina tehnička poveznica sa folk/country pozadinom našeg junaka Justina, ali ono što je najfascinantnije je da vam postane potpuno jasno da bi svaka od ovih pjesama mogla biti i country balada, za koje biste unaprijed pomislili da su sasvim drugi svijet od soul glazbe kakvu je prakticirao, štajaznam, neki Marvin Gaye. Justin je jednostavno napisao pjesme vrlo slične onima koje je radio na svom početku, a onda ih jednostavno izveo na sasvim drugačiji način.

I onda, kako vam je to prije 60 godina pokušao dočarati Ray Charles, shvatite da je glazba univerzalna i da su sve žanrovske odrednice umjetno nametnuti zidovi.

Slušajući SABLE, fABLE, pali su mi na pamet toliki glazbenici da mi ih je teško sve i pobrojati, ali već sam spomenuo Kanyea, Franka Oceana i Marvina Gayea, pa je red da spomenem i Brucea Hornsbyja (također surađivao s Bon Iver), Princea, The War On Drugs, te nevjerojatno podcijenjenog Genea Clarkea (ex The Byrds). I baš je ilustrativno da je redom riječ o glazbenicima koje je dosta teško žanrovski odrediti. 

Glazba je jedna i veselimo joj se uz ovaj zaista vrlo dobar album.