Kim Deal / Nobody Loves You More

U indie svijetu, ime Kim Deal izgovara se s apsolutnim respektom i divljenjem. Uz onu drugu Kim (Gordon, iz Sonic Youth), Kristin Hersh (Throwing Muses) i Polly Jean Harvey (PJ Harvey), ona je jedna o najvažnijih stanovnica indie „Panteona“, a taj status zaradila je još u 80ima kao basistica legendarnih Pixiesa, s kojima je odradila njihovu najplodniju i najbolju fazu (1986.-1993.) i onaj dio reuniona u kojem još nisu štancali manje-više prosječne albume (2004.-2013.), a onda joj je, te 2013. godine, „puk’o film“ jer nije više mogla podnositi „kontrolfrikovanje“ Franka Blacka, apsolutnog gazde benda. Još dok su Pixies bili na vrhuncu, a zbog nemogućnosti da provede vlastite kreativne ideje, Kim je imala i „poslić sa strane“. Zajedno sa svojom sestrom blizankom Kelley i Tanyom Donelly (polusestrom gore spomenute Kristin Hersh – još jednom zanimljivom kandidatkinjom za „Indie Hall Of Fame“), osnovala je 1989. godine The Breeders, također jedan od legendarnih indie bendova, najpoznatiji po hitu „Cannonball“ s platinastog* albuma Last Splash iz 1993.

Uz to, Kim je okupila i Lo-Fi bend The Amps koji je potrajao dovoljno da s njima izda hvaljeni ali ne baš prodavani album Pacer (1995.), radila je i sa (sugrađanima iz Daytona) Guided By Voices, gostovala na 4AD projektu This Mortal Coil i radila sa Sonic Youth. Kad ovo nabrojim, čini vam se da je indie svijet neka selendra u kojoj se svi poznaju, jel’ da? Ima tu neke istine. U ta vremena, zemlja „Indieja“ je bila dosta skučena i dobro umrežena. No, te su opservacije za neku drugu priču. Vratimo se mi našoj junjakinji.

Dakle, Kim se 2003. vratila iz Bostona u rodni Dayton, Ohio (opet Ohio…šta je to neka američka Dalmacija!?) kako bi se brinula o ostarjelim roditeljima (poglavito o majci koja je oboljela od Azheimerove bolesti) koji su je zauvijek napustili neposredno pred Pandemiju, i baš je to iskustvo uvelike doprinijelo stvaranju Nobody Loves You More, njenog prvog samostalnog albuma. Sukladno tome, album je prepun vrlo intimnih promišljanja o promjenama koje su se dogodile u njenom životu – od naslovne pjesme koja šalje jasnu poruku o nenadmašivosti roditeljske ljubavi, do odlične „Disobedience“ u kojoj želi ponovno proživjeti tinejdžerske, buntovničke godine: „I go where I want  / While I’m still on the planet / One day I’ll take a ride / On the radar and rock“.

Pjesme su nastajale (i snimljene) tijekom zadnjih desetak godina, što se jasno može raspoznati iz njihove stilske različitosti. Ta raličitost je glavna odlika albuma koji počinje naslovnom pjesmom – laganom, orkestralnom retro baladom u bossanova ritmu, na koju se nadovezuje nešto (lažno) veselija pjesmica, također retro ugođaja „Coast“ u kojoj se naša junakinja samooptužuje za krive životne poteze, pa kaže: „Clearly all of my life / I have been foolish“.

Taj, lagani, gotovo šlagerski ugođaj nakratko prekida elektronička, „industrial“ „Crystal Breath“ sa željom da se ponovi život koji nas „otkucaj za otkucajem“ odvodi nekamo kuda zapravo ne želimo otići. 

Već slijedeća „Are You Mine?“ je tročetvrtinski šlager dignut u visine nježnim zvucima havajske gitare i violina – još jedna prelijepa posveta preminulim roditeljima. Slijedi ju spomenuta „Disobedience“, punokrvna indie rock pjesma koja bi, po mom osobnom mišljenju, mogla pronaći mjesto na bilo kojem albumu Pixiesa, osim eventualno na savršenom Doolittle, da je samo malo sirovije producirana. Pa kad baš spominjem produkciju, ocijenio bih ju čistom peticom. Naime, ogromne stilske razlike među pjesmama nisu ni na koji način problematične za slušatelja i cijeli album je kao jedna oku ugodna tapiserija (sjećate li se Carole King?).

Zvuk havajske gitare vraća se već u slijedećoj „Wish I Was“ u kojoj Kim govori o očekivanju velikih žaljenja „na kraju“ uz čvrstu podršku ritam sekcije u kojoj sudjeluje i njezina sestrica Kelley na basu.

Ali ni tu nije kraj promjenama stilova. Čvrstu „Big Ben Beat“ slijedi vrlo kratka fantazija „Bats In The Afternoon Sky“, koju pak slijedi još jedna orkestralna retro balada „Summerland“ u kojoj se Kim, nježno prebirući po ukuleleu, otiskuje na noćno putovanje morem, uživajući u povjetarcu, kapima kiše, zvjezdanom nebu…nekako baš kako nam to govori naslovnica albuma. Zamišlja li tako svoj konačni odlazak? Obzirom na teme koje ovdje obrađuje, ta je mogućnost posve realna. Srećom, album zatvaraju dvije optimistične pjesme: prekrasna, istrzana i emotivna indie balada „Come Running“, barem jednako dobra kao išta što su nam početkom 90ih isporučili fenomenalni Pavement, i još jedan Pixies/Breeders standard „A Good Time Pushed“. U njima se Kim vraća na ovaj svijet, puna želje da nastavi, pa slavi svoju novopronađenu neovisnost, a nama vraća nadu da ćemo ju još imati prilike slušati. A ta nam nada baš treba, jer ovakve su pojave na sceni rijetke, pa kad Kim kaže „Show me what’s not possible and I’ll come running“, ne možemo nego veseliti se njezinom optimizmu i energiji koji nam jamče ponovni susret. No, kako svi znamo, nesreća nikad ne ide sama, pa je našu dragu Kim (a i sve nas ostale koji smo cijenili njegov rad) napustio i veliki Steve Albini koji je snimio i producirao većinu materijala na albumu. I to samo nekoliko mjeseci prije nego li je album izdan.

Nobody Loves You More je sjajan album, unatoč svim opisanim promjenama stilova, raspoloženja i atmosfere. Ili baš zbog njih. Retro pjesme, koliko god neočekivane od jedne indie heroine, izvedene su s upravo priličnom dozom melankolije i iskrene tuge, a ove, za nju standardne indie rokerice su odlične pjesme kakve i inače donosi uvjerljivošću osobe koja je „svoj na svome“. Na koncu, mišljenja sam da, unatoč pomalo suzdržanim ocjenama glazbenih kritičara (Pitchfork joj je dao „samo“ 7,9 od 10!), pred sobom imamo jedan pravi budući klasik. 

Živa nam bila Kim, pa mi vidjeli, tj. čuli!!!

*nisam od onih koji misle da je prodaja bilo čega relevantna za ocjenu kvalitete, ali kada indie  band dostigne takve tiraže, onda je to dobra ilustracija nekakvog uspjeha. U kontekstu ovog članka, to valja shvatiti kao preporuku da se posluša i/ili pokudu što to već niste učinili (op.a.).