Tko bi rekao da je njegov (odličan) prethodnik „Kings and Queens of the Underground“ već navršio deset godina. Dugo je vremena i znoja potrošio ortodoksni punker u izgradnji i zadržavanju etabliranih pozicija u nemilosrdnom rock okruženju. Umnogome je to sličilo pionirskom osvajanju Amerike (jer da bi uspio u glazbenom ZOO-u morao si biti brz, morao si biti prvi, morao si biti uporan i prkosan).
Svako doba ima svoju istinu, kao što svaki čovjek ima svoje lice. Od inicijalnih trenutaka iz svoje bogate karijere, pa do dana današnjeg prošlo je zaista podosta vremena, pa se možemo upitati što se događa s njegovim istinama (lice je i dalje na prvu prepoznatljivo), što se događa s njegovom moći i prkosom?
Na prvu bi rekao da je prisutna pristojna doza dosljednosti, njegovog poslovičnog gnjeva (makar i na trenutke odglumljenog, teško je nakon pustih godina imati i zadržavati image zločestog dečka), nalazimo čvrste tragove njegovog glazbenog DNK-a, ujedno i jurnjave za memorijama koje kao da promatra iz daljine, memorije koje su nam često uljepšavale život.
Billy Idol je jedan od onih tvrdoglavih i upornih glazbenika koji će ponekad svjesno ili nesvjesno sam sebi zapeti nogu, ali neće odustajati od svog glazbenog svjetonazora. Nešto slično uporno kroz dugotrajnu karijeru promovira i brani njegov prekomorski kolega-Neil Young.
Istina je da je William Michael Albert Broad aka Billy Idol rekalabrirao svoje prijašnje snove, svjesno ili ne neke je od kompozicija anakronizirao (stavio ih, ili vratio u glazbeno razdoblje čiji su najsvjetliji dani gotovo nepoznanica mlađim konzumentima glazbe).
Pa ima li to ikakvog smisla ili eventualnih tragova edukativnosti?
Naravno da ima, jer je svojom i dalje neospornom energijom (doduše estetski dotjeranom) sebi stavio zadatak (moje mišljenje) da upravo toj mladosti predoči benefite koje je kvalitetan rock arhivirao, rock koji i dalje ima što za kazati. A zadatak nije baš lagan, trebao je osmisliti zajednički nazivnik u kojem nije smio izgubiti svoj identitet, ujedno zainteresirati mlade slušatelje zatrpane svakodnevnim glazbenim smećem, zatupljene u „novokomponirane“ idole na doba bogate rock tradicije kada si nakon svakog koncerta, nakon svakog albuma izlazio sa štitom ili na njemu.
Pa to je čista nostalgija, mnogi će kazati.
Zašto ne, ako onda ta rock ‘roll nostalgija bez nepotrebnih nadogradnji donosi čiste aranžmane i dobru produkciju , ujednačeno balansiran materijal bez nepotrebnih plastičnih umetaka, preciznu i uobičajeno dobru instrumentalizaciju (Steve Stevens-gitara, Chris Chaney-bas, Josh Freese-bubnjevi), Billyjevu prepoznatljivu vokalnu modulaciju. Billy Idol nije nikada koketirao s pomodnošću, iako mu društvo na ovom albumu čine Joan Jett („Wildside“ koja funkcionira kao ravnopravno dijeljenje njihovih anđela i demona iz prošlosti), Avril Lavigne (pjesma „77“ koja kao da je ispala s Disneyeve pop liste), Alison Mosshart (sasvim solida „John Wayne“) ; markacije na njegovom glazbenom putu teško blijede, a njegov goodwill još nije amortiziran, još uvijek je u stanju napraviti slušljiv album, uz iskreno rečeno, poneki kliše, što prema zakonu o velikim brojevima i nije neubičajeno.
A sve se to može pronaći u „Still Dancing“ probnom balonu, indikativnog naziva i neodoljive reminiscencije na „Rebel Yell“, a koja je zaista refleksija njegovog životnog/glazbenog puta na kojem je tišina bila gotovo nepoznata stavka. Mladi punker u tijelu (relativno) starog glazbenika, pa kaže: „Znam da mi je moglo biti žao, ali se nimalo ne osjećam loše zbog sebe kakav sam“.
Na tom tragu su „klasična“ „To Much Fun“, „People I love“, „“Gimme the Weight“ za koje bih rekao da predstavljaju njegov iskreni patos.
Ukratko, ovo je jedna sasvim solidna glazbena terapija.
Popis pjesama:
Part I (Dying To Live)
1. Dream Into It 5:05
2. 77 2:54
3. Too Much Fun 3:20
4. John Wayne 4:16
Part II (I’m Reborn)
5. Wildside 3:37
6. People I Love 3:40
7. Gimme The Weight 3:49
8. I’m Your Hero 4:22
9. Still Dancing 3:47
Ukupno: 34:50
