Suvremena glazba, osim što nas zabavlja, može biti snažan umjetnički iskaz o slici Svijeta koji nas okružuje i u njezinim značajnim djelima možemo iščitati fenomenalne i društveno važne poruke. Ona nerijetko govori o bitnim društvenim trendovima, ali i o izuzetnim osobnim problemima, dvojbama i sumnjama. Glazba nas svakodnevno okružuje, zabavlja nas, intrigira nas, i može nam pružiti utjehu, dati nam nadu i poučiti nas o koječemu što će nam poslužiti u raznim životnom situacijama. Unatrag nekakvih stotinjak godina, glazba je doživjela razvoj koji je ponajviše uvjetovan tehnološkim dostignućima, pa je tako doprijela do svih kutaka našeg planeta, a širenjem publike došlo je i do širenja baze umjetnika koji su dobili priliku odaslati svoje poruke. Time je postala jedan od najznačajnih „motora“ globalizacije, možda i više nego filmska industrija i sve korporacije Svijeta. O tome kako slušati i doživjeti glazbu, poglavito tu, suvremenu (od prve polovine 20. stoljeća), u svojoj knjizi 60 otkucaja (glazbena lektira), piše nam Boris Jokić.
Boris Jokić (rođen u Zagrebu 1976.) je psiholog i doktor pedagoških znanosti, zaposlen u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Javnosti je postao poznat kao jedan od voditelja tima za izradu „kurikularne reforme“, a posebice kao jedan od onih koji su se usprotivili namjeri tadašnjeg Predsjednika vlade, stanovitog Tima „Građevine“ Oreškovića, da se u prijedlog unesu određene promjene. Njegovo odbijanje izazvalo je i val prosjeda širom Republike Hrvatske, pa se može reći da je Boris Jokić i nekakav disident. Osim što radi kao znanstveni savjetnik, Boris Jokić je u široj javnosti poznat i kao autor kolumne na T-Portalu i kao voditelj radijske emisije „Glazbeni kurikulum Borisa Jokića“ na radijskoj postaji Yammat. Dakle, osim svega navedenog, Boris Jokić je i pravi glazbeni geek, iako po vlastitom priznanju, potpuno netalentiran za stvaranje glazbe. Čisti i neiskvareni glazbeni konzument.
Knjigu 60 otkucaja (glazbena lektira) nedavno je izdao Rockmark i već smo imali prilike pročitati dosta medijskih istupa autora kroz intervjue dane svim važnijim medijima. Kako u samoj knjizi piše i kako autor o njoj govori, ona je pokušaj da se poruči kako se suvremena umjetnost treba poučavati u školama i kako, suočeni s tom umjetnošću na ispravan način, mladi ljudi mogu „otključati“ svoj kreativni potencijal.
Svatko tko je ikada poslušao „Glazbeni kurikulum“, brzo će u knjizi prepoznati strukturu i način na koji autor predstavlja pjesme koje pušta u emisiji. Ovdje su te najave malo nadopunjene osnovnim faktima o svakom od zastupljenih umjetnika/autora/izvođača pjesama i izvanrednim ilustracijama koje su polaznici Škole primjenjene umjetnosti i dizajna izradili za svaku od 60 odabranih i predstavljenih pjesama.
A ima tu doista svakakvih pjesama – od klasične klavirske skladbe Erica Satiea, preko Boba Dylana i Pankrta, do Josipe Lisac i Tome Zdravkovića. Ima tu i manje poznatih umjetnika kao što su Gillian Welch i John Prine ili M.Ward. Ima tu i jazza i rocka i popa i folka i countryja – jednom rječju, vrlo eklektičan odabir. No, ono što im je zajedničko je da su ostavile značajan trag u autorovom životu i da su apsolutno, ali baš ono apsolutno, zaslužile da budu spomenute, analizirane i predstavljene.
Svih tih 60 kratkih eseja su lijepo napisani i sadrže sve što vam je potrebno da pjesmu stavite u kontekst, da ju shvatite i da ju, na koncu, zavolite. Iz svakog iskače nevjerojatno poštovanje i divljenje pisca prema autoru i djelu, a nerijetko su popraćeni i iznimno intimnim detaljima iz Borisova života, pa vam je savršeno jasno otkud ta povezanost. Pri tome, opet moram naglasiti, glazbeni ukus čitatelja uopće ne mora doći u pitanje, jer Boris dobro poznaje svijet oko sebe. Njemu su potpuno jasni „tribalizmi“ vezani za identifikaciju s pojedinom vrstom ili žanrom glazbe i on ih niti u jednom trenutku ne niječe, već vas upućuje da pokušate shvatiti „one druge“ i važnost koju „ta njihova“ glazba ima u njihovim životima, bez predrasuda i sa uvažavanjem. Jer to uvažavanje je preduvjet da Svijet oko nas bude bolji, povezaniji i veseliji negoli ovaj u kojem živimo.
Kroz tih 60 eseja i pjesama, autor je obradio gotovo isto toliko tema koje su svakoj osobi bitne – život, smrt, ljubav, slobodu, seksualnost, pravo na odgovarajuće mjesto u društvu, toleranciju, društvenu (ne)jednakost i mnoštvo drugih. I sve to s ukusom i primjereno, a opet ne skrivajući vlastite stavove, vrlo direktno. Kao što je negdje i napisano – „reci mi koju glazbu voliš kako bih saznao više o tebi“.
Dok ovo pišem, iz glave mi nikako ne izlazi emisija u kojoj je Boris Jokić bio gost Tončici Čeljuskoj. Iako sam ga i prije imao prilike slušati, tek sam tada uistinu zapazio njegov optimizam, poštenje, iskrenost i potpuni nedostatak cinizma koji je tako čest u našim krajevima, pogotovu kod onih koji se nisu uvijek našli na „pravovjernoj“ strani. Upravo takva je i ova knjiga – iskrena i poštena. Stoga je teško ne složiti se sa svakom izrečenom tezom iznesenom u knjizi, a ponajviše s onom da je nužno buduće generacije podučavati baš o suvremenoj umjetnosti. Jer, kako kaže autor, „Društvo koje se srami svoje trenutačne ili nedavne umjetnosti govori o sebi i o tome da ne poznaje vlastitu vrijednost.“
Da zaključim, ja mislim da je ovo jako dobra i vrijedna knjiga, a mislim i da je Boris Jokić dobar čovjek. I nimalo ne sumnjam da je ovoj kvalifikaciji doprinijelo njegovo redovito i kvalitetno konzumiranje glazbe. Zato, slijedite njegov primjer i počujte što vam John Coltrane, Chet Baker, Sam Cooke, Hladno pivo, TBF, EKV i horde drugih poručuju. Počujte i promislite.
P.S. Velika zahvala Rockmarku na ustupljenom primjerku knjige.
P.S.2 Autor je uvodno napisao da knjigu treba čitati uz glazbu. Da vam to olakšam, u donjim widgetima imate link na Deezer i Spotify playliste složene prema redu pjesama u knjizi. Nedostaju Azrini „Kurvini sinovi“ zbog dobro poznatih problema s autorskim pravima. Ugodno čitanje i slušanje vam želim!
