Car Seat Headrest / The Scholars

Formula je uvijek ista. Osoba osjeti da ima što za reći, kupi si nešto malo opreme i u svojoj sobi/podrumu/garaži snimi neku glazbu. Uz to, izmisli neko ime i naljepi ga na CD/kazetu/magnetofonsku vrpcu. Takvih u SAD-u ima valjda milijun. Ali…nisu svi od tih milijun Will Toledo. Zapravo, ni Will Toledo nije Will Toledo…on je odlučio za sebe uzeti pseudonim Car Seat Headrest, vjerojatno najbizarniji od svih indie kantautorskih pseudonima na koje sam naišao u svojem praćenju indie scene.

Kako bilo, Will je kod kuće snimio hrpu materijala i objavljivao ga preko Bandcampa. Tijekom 2010. i 2011. objavio je hrpu materijala – teško mi je i prebrojati koliko je tu albuma i EP-ja. Uglavnom, njegov rad je zapažen, ponajviše jedan od albuma nazvan Twin Fantasy koji je 2018. ponovno objavljen na etiketi Matador s kojom je naš Will 2015. potpisao ugovor kao velika mlada nada.

U svojim lutanjima indie bespućima, u nekom trenutku sam natrčao i na Car Seat Headrest, vjerojatno zahvaljujući mom drugu Matku, nezaustavljivom promotoru svega indiejanskog. Ime sam zapamtio i svrstao u ladicu s etiketom „ZANIMLJIVO“, ali ne mogu reći da sam se nešto super zakačio za Willov rad i nisam ga pratio, što zbog zauzetosti drugim projektima, a što zbog nezapamćene poplave indie kantautora. Enivejz, Will je pod svojim bizarnim pseudonimom okupio još nekoliko glazbenika i Car Seat Headrest (lijen sam tipkati, pa ću u nastavku teksta ovo skratiti na CSH)je postao band. Za Matador su do 2023. izdali četiri ozbiljna i dobro ocijenjena albuma, uz već spomenuto reizdanje Twin Fantasy, kojemu je sada u naslov dodano i „(MirrorTo Mirror)“.

Kako danas živimo u poodmakloj digitalnoj eri, ne moramo tražiti po novinama koji je novi album izdan, već vam te informacije stari dobri allmusic.com dostavlja petkom „u inbox“. Također, ne moramo čekati da kombiji dovuku fizičke medije do trgovina, pa da ih dobri prodavači poslože na police, nego možemo novoobjavljenim djelima dostupiti odmah (ako ne i prije) putem streaming servisa. Tako sam A.S.A.P. odlučio ispraviti pogreške (nepravde?) i odmah preslušati novi uradak CSH  nazvan The Scholars. Moram priznati i da me zaintrigrala sintagma „rock-opera“ u osvrtu na album koji je objavio allmusic.com. A da i ne spominjem da su im „nalijepili“ četiri i pol zvjezdice, što je kod njih često oprezna ocjena za nešto što zapravo zaslužuje svih pet. Zvjezdica, jeli…

Odmah ću vam reći – The Scholars je nevjerojatno dobar album. Ne pišem dugo ove recenzije i, srećom, nisam podijelio puno ocjena. Kažem, srećom, jer me slušanje The Scholars navelo da sve dosadašnje ocjene re-evaluiram, zapravo, da ih spustim za zvjezdicu.

Kako rekoh, piše na sveznajućem allmusic.com da je The Scholars konceptni album i/ili rock-opera. Navodno priča prati studente koji koji studiraju na izmišljenom sveučilištu, od kojih neki imaju natprirodne moći i suočavaju sa izazovima „ozbiljnog“ života dok pogledavaju prema budućnosti. Kažem navodno, jer su tekstovi dosta kriptični, simbolični i zakučasti, pa nisam baš puno razumio (ove informacije se mogu naći u knjižici koja je priložena uz fizički medij, a ja se služim Deezerom, nažalost). Srećom, glazba je tako dobra da ću s veseljem nastaviti, a ako treba i utrostručiti napore da shvatim poeziju. A bogme ću si priuštiti i fizičku verziju, najvjerojatnije CD, čim dospije u trgovine.

Cijela stvar počinje nekakvim udaranjem po čineli i uštimanjevem gitare i klavira, tako da sam očekivao nešto jazzerskoga. Međutim, „CCF (I’m Gonna Stay With You)“ je fenomenalna, vesela pjesma koja malo podsjeća na Vampire Weekend i ima sjajnu udicu („hook“) baš dok se izgovara „I’m gonna stay with you“, i uz koju 8’11” prolazi u trenu. Slijede četiri pjesme su „normalnog“ trajanja, a napravljene su u najboljoj power-pop tradiciji i od njih je stvarno teško odlučiti koja je bolja. Možda akustično-himnična „Lady Gay Approximately“ u kojoj ne pronalazim poveznicu s Dylanovom „Queen Jane“ osim u riječi „approximately“. Muziciranje i višeglasno pjevanje, te osjećaj hitnosti pomalo podsjećaju na sjajne Midlake, ali kao i kod prve „CCF“, riječ je samo o dalekoj prispodobi, a nipošto o nekakvom plagiranju. A možda je bolja „The Catastrophe (Good Luck With That, Man)“ koja je objavljena kao treći single, nekoliko dana prije samog albuma i zvuči kao neka tipična college-punk fešta, s jakim refrenom, taman kao nešto što svira dok se partija u nekoj frat-house uz beer pong i horde komada u badićima koje plešu uz bazen. Pitanje koja je bolja je zapravo nebitno jer svaka od te četiri ima neki svoj glas i sve su odlične.

No, ono što slijedi je prava bomba. „Gethsemane“ je 11-minutni epski spjev u tri dijela, od kojih prvi počinje praktički a capella pjevanjem koje se nastavlja uz minimalističku pratnju, da bi u drugom dijelu dobili nešto što uvelike liči na prog-rock himnu, a treći dio je nešto staloženiji uz mantru „You can love again if you try again“. Obzirom na termine „gethsemane“ i „tabernacle“ preuzete iz Biblije, rekao bih da je pjesma izrazito simbolična, uz skrušeno priznanje da nisam razumio ništa od poruka, ali mi je citirani stih/mantra baš fora.

Ali, to nije sve! Za iste novce, dobit ćete još jednu 11-minutnu umotvorinu našeg Willa. Nazvana „Reality“, ova sjajna balada pridobit će vas nježnošću i ranjivim vokalom. Ovdje, pak, CSH neodoljivo podsjećaju na Bowiejevu „Five Years“, ali neka mi svi ljubitelji pokojnog genijalca ne zamjere – meni je ova pjesma bolja. Ima dimenziju više i sjajne detalje na akustičnoj gitari. Prekrasna pjesma, toliko dobro složena da se naježiš. Strašno nešto.

Čak ni to nije sve! Svima koji su nas dopratili do ovdje, ukazat će se monstruozna, 18-minutna „Planet Desperation“ u kojoj Will čak i spominje Bowieja, odnosno njegovu najpoznatiju inkarnaciju, pa u jednom trenu kaže „Why couldn’t Ziggy come back down again?“, uz sad već ozbiljnu prog-rock strukturu riffova, jedan mali operno-mjuzikalski segmentić i kojekave zgodne detalje. Moram ovdje izdvojiti i stihove:

„When I get to the pearly gates, will I see you on the inside pointing at me?
Mouthing, „There he is, Officer. There’s the prick I warned you about.“

Hahaha…sjajno.

I, gle vraga, ona mantra od maloprije nam se vratila…“možeš voljeti ponovo, ako pokušaš ponovo“…pravi rollercoaster od pjesme koja je konačno nešto jasnija i očito govori o kraju studija i pogledu u budućnost te nudi savjete samom budućem sebi.

Album zatvara jedna sasvim normalna punk-pop pjesma nazvana „True/False Lover“, izuzetno efektna, a s porukom da se život nakon studija nastavio i da je klinac/klinka ispao sasvim OK.

A ovaj album je sve samo ne OK. Jer OK znači da je podnošljiv i da se „uklapa“. A ovaj se album ne uklapa u ništa što trenutno vlada na sceni. Ovaj album uzme tu cijelu scenu, prožvače ju i ispljune. Ovaj album je čudo. Da ne duljim, pet zvijezdi za Willa i njegovu ekipu. Potpuno zasluženih.