New Gondoliers / Art Cartel

Bog Kairos bio je najmlađi Zeusov sin, smatra se bogom sretnog trenutka. Prema legendi trebalo ga je uhvatiti za čuperak, što očito nije bio lagan zadatak i svakodnevna praksa. Inače u trogirskom samostanu sv. Nikole čuva se reljef iz 4. stoljeća prije Krista, vrlo popularan i kao gipsani suvenir.

Dugo su New Gondoliers čekali na svoj sretan trenutak, kojeg su proteklih mjeseci očito sasvim zasluženo i dočekali, obzirom da su glazbeni portali unisono pohvalili njihov drugi po redu album.

New Gondoliers produkt su splitske glazbene scene, scene koja je domaćoj glazbi podarila nebrojeno protagonista, onih svima poznatih, kao i onih samozatajnih koje je trebalo strpljivo otkrivati, te naknadno valorizirati.

Nedvojbeno je Alenu Čeliću (pokretačkoj duši ovog benda) bila poznata činjenica da se onaj tko želi bistro vino, prvo mora zadovoljiti mutnim moštom.

Je li ovaj album koji u suštini predstavlja glazbeni, ustvari gotovo alkemijski, ali principjelni spoj americane, countryja (obojenog onim specifičnim bojama posebne, ne svima razumljive splitske zajebancije i kreativne odlučnosti), neizbježnog indiea, pomalo bluesa a sve otpjevano na besprijekornom engleskom jeziku. Ukratko rečeno, obečana je to  zemlja za glazbenike, amalgam je to tradicionalnih američkih glazbenih vrijednosti čija interpretacija ovih simpatičnih i dobrih glazbenika  neće nikog uvrijediti, neke će oduševiti, neke neće  posebo impresionirati, jer se o ukusima ne raspravlja. Mišljenja sam da je gotovo nemoguće biti apsolutno objektivan u davanju pozitivnih ili negativnih smjernica materijalu s ovog albuma, osim u slučaju da nisi u njihovoj koži i glavi. Zato ostaje osobna opservacija, a u slučaju autora ove recenzije ona na prvo, drugo, treće, četvrto  slušanje ima samo pozitivan karakter, s blagim naginjanjem na lokalpatriotizam. Bend je ovo koji posjeduje neodoljivu dozu šarma, relativne originalnosti, neograničene zabave koja je baš eruptirala na ovom uratku.

New Gondoliers su: Alen Čelić (gitara i vokal – glumac, mimičar, dramski pedagog), Veljko Popović (bubnjevi – slikar po vokaciji), Rudi Vučemilović (bas – Rokolomotiva), Tonći Tranfić (klavirist klasične orijentacije), Ivo Jerkunica (truba – ljubitelj big band svirke) i Nina Ipavec (akustična gitara, vokal).

Reklo bi se prilično šarena ekipa različitih profesija, ujedinjenih u „močnu gomilicu“ s ciljem uljepšavanja sve mučnije svakodnevnice u jedno normalno, veselo optimističko okruženje. 

Glazbeno šarenilo počinje s pomalo cockneyevskim atmosferskim narativom Raya Daviesa ili Stevea Harleya (naslovna „Art Cartel“) začinjenim odličnom harmonikom, dok u nastavku materijala možemo pronaći mnoštvo ponekad minimalističkih, ali baš pogođenih umetaka za klavijaturu i trubu. Zaista, cijeloj instrumenzalizaciji treba iskazati poštovanje za, u ovom slučaju nepotrebnom pojedinačnom isticanju, već na gotovo savršenom momčadskom duhu.

Iz vrckavih stihova neosporno se nazire Čelićev glumački/umjetnički/rockerski habitus, naročito izražen u odličnoj, pravoj veselici zafrkantskog naziva „Zinedine Cezanne“ koja je trebala zaista biti šilo za probijanje leda ispod kojeg se krio ovaj zanimljivi bend.

Namjerno neću isticati favorite (naravno da ih imam), no savjetujem koncentrirano slušanje s ciljem stjecanja kompletnog i zaokruženog dojma ovog „malog crnog bisera“.

Ukratko, ovo je album koji će  se bez dizanja tenzija trebao opetovano vrtiti na vašim audio uređajima, stvarajući pri tome ugodnu i opuštajuću atmosferu što zbog kvalitete same glazbe, što zbog interesantnuh stihova. U svakom slučaju ovo je  rezultat glazbenog pokusa u kojem su uspješno spojena dva naoko neopasna elementa – riječi i zvuk. 

Ostaje za vidjeti hoće li prvotna euforija (s očitim pokrićem) imati svoj pozitivni nastavak na kojeg će ipak utjecati mnogi elementi, jer nepobitna je činjenica da je bend s ovim albumom postavio letvicu na visokoj poziciji. A rekordi se i ne ruše baš svaki dan, zar ne?

Inače New Gondoliersi su nedavno imali nastup u živo u splitskom Hrvatskom domu, stjecajem osobnih razloga nisam mu mogao prisustvovati. Mea culpa, kojeg se nadam ispraviti sljedećom prilikom, jer oni to apsolutno zaslužuju.