Jon Anderson & The Band Geek / Live – Perpetual Change

Chris Squire, Jon Anderson, Bill Bruford, Tony Kay, Alan White, Peter Banks, Patrik Moratz, Rick Wakemen bez ikakve sumnje smatraju se odličnim glazbenicima.

Je li to vrijedi za Yes kao bend?

E, tu su mišljenja zaista podjeljena. Jedni im, ne bez razloga, dodjeluju epitet pionira „flash“ ili „tehno rocka“, drugi su njihovu glazbu smatrali previše napuhanom i pretecioznom obzirom na složene, kvaziorkestralne aranžmane, koji su, ruku na srce, ponekad djelovali uzbudljivo i impresivno.

Grandiozne zamisli tog osobito samosvjesnog glazbenog pravca nigdje nisu bile bolje izražene nego u činjenici da su članovi početkom 1975 godine zaključili da je svaki od njih – od bubnjara do pjevača – sposoban snimiti samostalan album, dovoljno zanimljiv široj javnosti.

Naša priča posvećena je ovog puta Jonu Andersonu, pjevaču profiliranog falseta , iako  njegov prirodni glas naginje tenoru. Ovaj još uvijek živahni osamdeseto godišnjak i dalje neumorno troši svoje, još uvijek impresivne glasnice, ovog puta u suradnji s amerikancima iz The Geeks banda.

Suradnja je započela 2023 godine s idejom sviranja Yes klasika iz sedamdesetih, na što sam Anderson kaže: „Istina je, Yes nikada nisu napustili moje srce i dušu. Toliko je bilo nevjerojatnih moćnih sjećanja. Naravno da me glazba nije nikad napustila, dakle tu sam željan i voljan nanovo pjevati te pjesme. Sada ih pjevam sa starijim i pametnijim stanjem uma u nadi da ću nanovo doživjeti te osjećaje. Kad sam prvi put čuo Geeks Band, ostao sam bez riječi, zvučali su poput klasičnih Yesovaca iz sedamdesetih, Yesovaca koje poznajem i volim“.

Geeks Band (zaista superioran, ali užasnog naziva) inače sačinjavaju: Richie Castellano iz Blue Öyster Culta (bas, gitara, vokal), Andy Ascolese (bubnjevi, vokal), Andy Graziano (gitara, vokal), Christopher Clark (klavijature), Robert Kipp (Hammond, vokal) i Ann Marie Nacchio (vokal), stvoreni su s idejom revitalizacije opusa bendova pout Yes, Black Sabbath, Toto, Queen.

Na tragu zajedničkog albuma „True“, Anderson i društvo su se odlučili na live album, inače snimljen u Aracada Theater sv.Charlesa, Illinois 2023 godine, a koji je objavljen u ožujku tekuće godine.

Sadržaj albuma, donekle je sukus Yes klasika odsviran na visokom izvođačkom nivou s nepobitnim entuziazmom, s još uvijek (gotovo) nepromjenjenim Andersonovim vokalom, te s improvizacijama koje ponekad „bježe“ prema jazz standardima. Uspješno je ubrizgana svježa limfa, obnovljena je prošlost uz mnoge moderne umetke, ali uz iskreno pitanje: „Kome treba ovakav album“?

Tvrdokornim  obožavateljima (još uvijek gladnih nekih novih i kvalitetnih Yes uradaka) sigurno je došao poput melema na ranu, dok je  potpisniku ovih redaka vratio sjećanje na doba kada su glazbenici nakon koncerta izlazili s štitom ili na njemu. A ovi glazbenici, objektivno, s ponosom mogu nositi svoj štit; stvoreno je jedno uzbudljivo glazbeno štivo koje nije samo prepisani relikt prošlosti. I nemojte ih ni u snu smatrati štreberima.

Na albumu se nalazi  deset pjesama s sljedećih albuma: The Yes Album, Relayer, Fragile, Close to the Edge i Going for the One.

Već uvodna „Yours is no Disgrace“ iz prvih taktova otkriva da ovo neće biti tek puko prepisivanje nota od korica do korica, ovo je autentično spajanje duha klasičnog prog/tehno rocka s modernom produkcijom, zaista svježom energijom, te mnoštvom gotovo kaligrafskih momenata za koje se isplati odvojiti vrijeme bez obzira volite li Yes ili ne.

Centralno mjesto albuma zauzima dugometražna, epska „The Gates of Delirium“ s albuma Relayer. Prema Andersonovim riječima inspirirana je Tolstojevim romanom Rat i Mir, glazbeno je uobličena u instrumentalnu bitku svih instrumenata s pastoralnim završetkom kao idejom o miru i sreći. Tipičan Yes uradak, pomalo zbrkan, podosta pretenciozan, instrumentalno (na momente) vrlo zanimljiv.

Ovo je album koji zasigurno neće privući nove fanove, starima će se razvući osmjeh od uha do uha.

A to je pretpostavljam i jedan od njegovih zadataka.