Dvadeset godina festivala znači i dvadeset godina različitih generacija koje su ga doživjele na svoj način. Kada je 2006. godine na zagrebačkoj Šalati održano prvo izdanje INmusic festivala, malo je tko mogao pretpostaviti da će dva desetljeća kasnije postati jedno od najprepoznatljivijih glazbenih okupljanja u ovom dijelu Europe. Kroz godine je festival rastao, preselio se na Jarun, dovodio neka od najvećih svjetskih glazbenih imena i istovremeno ostao mjesto na kojem su mnogi prvi put otkrili nove bendove, upoznali prijatelje za cijeli život ili jednostavno pronašli svoj ljetni ritual.
U godini kada festival obilježava 20 godina postojanja, odlučili smo na trenutak maknuti fokus s pozornica, rasporeda nastupa i festivalskih novosti te poslušati one bez kojih INmusic ne bi bio ono što je danas, a to je publika.
Za Krisju je sve počelo upravo na prvom izdanju festivala na Šalati.
Prvi INmusic koji se 2006. godine održavao na Šalati ujedno je bio i moj prvi koncert u životu. Tad sam išla u 8. razred i bila sam ogroman fan Franz Ferdinanda i njihovog frontmena Alexa Kapranosa. Imala sam veliku želju upoznati ga te smo se frendica i ja, klinke, uspjele progurati do njega nakon završetka koncerta. Dobile smo zagrljaj i autogram na karti koju čuvam i dan danas!
Krisja se danas bavi profesionalnom fotografijom, a iako s tog izdanja nema zabilježeni trenutak, podijelila je s nama ulaznicu koja ju vraća u trenutak kada je sve počelo.
Neke uspomene ipak ne stanu u kadar. Milanova priča dolazi s izdanja iz 2010. godine i pokazuje da INmusic može imati i romantičnu notu.
Posvađao sam se sa curom i ona je otišla na Alice in Chains sa vlakom. Ja sam se ukrcao na sljedeći, došao na festival bez karte i preskočio ogradu dok je svirala „Rain When I Die“. Pomirili smo se i vratili sretni u Split.
Danas je Milan čovjek koji pošteno plati ulaz na svaku svirku, pa mu se ova epizoda oprašta, ipak u ljubavi i ratu sve je dopušteno!
Filip je INmusic pohodio u raznim ulogama, a s nama je podijelio trenutak s druge strane pozornice.
INmusic 2015. Nakon godina i godina šljake na INmusicu, moj bend je pobijedio na natječaju osvojivši nastup na Main Stage-u prije Eagles of Death Metal-a, a što je značilo doživjeti festival s druge strane pozornice. Naravno tog dana kiša je bila toliko uporna da nam je tonska proba otkazana.
Kiša je stala taman 10 minuta prije nego smo se popeli na pozornicu, odsvirali smo koncert života (bez tonske!!), a nakon koncerta se upoznali s Bootsom iz EODM-a koji je slušao cijeli naš nastup i bio jako zadovoljan istim. Ostaje ova fotka za uspomenu.
Filip će i ove godine sudjelovati na festivalu, a hoće li to iza ili ispred pozornice (možda i na pozornici?) pustiti ćemo kao misteriju.
Domagoju je u najljepšem sjećanju ostao INmusic 2016. godine, a opisao nam je to iskustvo kratko i pomalo poetski.
Ostajemo do ranih jutarnjih sati plešući na silent party-u. Kroz palete koje ograđuju pozornice počinju se probijati prve sunčeve zrake. Ponesen atmosferom prijatelj se penje na palete i nastavlja plesati.
Kaže da je to jedan trenutak koji mu je baš ostao u pamćenju i danas ga lako vizualizira.
Elena i Iva su prijateljice i pohodile su festival u raznim izdanjima, skupa i odvojeno, a svaka ima svoje posebne priče koje je vežu za dane na Jarunu.
Elena je prvo izdanje INmusica doživjela 2013. godine.
Može se reći da je cijelo to iskustvo bilo jedna anegdota budući da smo u Zagreb odlučili putovati vlakom iz Rijeke što je trajalo cijelu vječnost, a i vrijeme nas je počastilo kišom koja je neumorno padala sve dane festivala pa smo spavali u šatorima sa par deci vode. U kampu se tada održavala radionica sviranja didgeridoo- a, Iggy pop je tokom nastupa pljuvao po vlastitom trbuhu (true story), a šlag na kraju nam je bio dečko kojega smo upoznali u kampu, a koji je imao svoj Artic Monkeys cover bend i kratio nam kišne dane u kampu svirajući na gitari.
Od toga izdanja, još sam sedam puta bila na festivalu, a moram reći da mi je atmosfera sa prvoga ostala najdraža u sjećanju.
Festival me prati kroz sve životne faze od srednje škole, pohodila sam ga i s upalom pluća i trudna, pa iako ove godine ne idem veselim se nekom sljedećem putu!
Ivina priča je sa INmusica 2022. godine, s presudnim trenutkom na koncertu Killers-a.
Budući da smo htjele biti što bliže pozornici progurale smo se do prvih redova, no pošto sam ja malo niža i dalje nisam vidjela dobro pa sam odlučila stajati na konstrukcijama koje štite kablove. Kako je krenula svirka poneslo me ludilo i počela sam skakati te mi se samo u jednom trenutku iskrenuo zglob. Ne sjećam se više jesam li odmah išla tražiti hitnu, ali mislim da sam sačekala da koncert završi, udahnula par puta da ne umrem od boli i nastavila uživati u koncertu, ali na jednoj nozi!
S druge strane, osim u društvu, Kim je otkrila kako ponekad na festival treba otići i sam.
Ja sam vjerni posjetitelj INmusica, a jedna od dražih priča mi je iz 2019. godine, kada sam otišla sama na festival. Kako je to bilo u doba faksa, taman su krenuli i ispiti i nitko od prijatelja nije mogao ići samnom, ali ja sam si zacrtala čuti par bendova. Na prvu mi je bilo malo čudno i pomislila sam „pa što ću ja sama na festivalu?“, ali čim sam prošla kroz ulaz počela sam sretati ljude koje poznajem i opustila se.
Na jednom od koncerata upoznala sam cure iz Slovenije, a jedna od njih se zvala Kim, kao i ja, pa smo imale instant konekciju. Družila sam se s njima cijelu večer koju smo završile na karaoke stage-u gdje su me tajno prijavile da pjevam, a ja što ću, morala sam ispoštovati iako nisam baš neka pjevačica!
Kim nam je povjerila kako još nije sigurna ide li i na ovogodišnje izdanje, ali mi je već vidimo sa mikrofonom u ruci.
Kada se sve ove priče stave jedna pokraj druge jasno je da slogan „one ticket – million memories“ najbolje opisuje upravo ono što INmusic predstavlja.
Dvadeset godina kasnije, priča se nastavlja, a nove uspomene tek čekaju svoje mjesto u festivalskoj kronici.
