Interpol / This Mirror Weighs a Ton

Novi, osmi studijski album, Interpola jedan je od povratničkih albuma koje sam dugo očekivao. Epitet ‘povratnički’ mu nisam prišio zbog dugog kreativnog posta, bend kontinuirano izbacuje albume još od ranih 2000-ih, već zato što je This Mirror Weights a Ton povratak na mračan indie kolosijek kojem se Interpol nakon mnogo godina, konačno, vratio. 

I upravo je u tome najveća vrijednost njihova osmog studijskog albuma.

Pred sobom konačno imamo pravi Interpol. Ton albuma nepogrešivo je melankoličan i tvori odličnu postpunk-indie fuziju po kojoj je bend postao poznat. Međutim, to nije dosadna preslika albuma poput Turn On the Bright Lights ili Antics, ovo izdanje zvuči nevjerojatno svježe, aktualno i nimalo anakrono uz prepoznatljiv sjetan ton. 

Produkcija Andrewa Wyatta pokazuje se kao jedan od ključnih elemenata albuma. Zvuk je prostraniji, čišći i bogatiji elektronikom, ali niti u jednom trenutku ne gubi onu karakterističnu hladnoću. Interpol i dalje ostaje savršeno autentičan.

See Out Loud vraća dio prepoznatljive gitarističke energije, dok Iron City naglašava bas i ritam sekciju te albumu daje gotovo industrijsku atmosferu. Wounded Soldier i Wings On Fire pokazuju koliko bend danas dobro funkcionira, u tim, prozračnijim aranžmanima.

Posebno je zanimljiv So Rides the Reindeer, jedna od pjesama u kojima Interpol zvuči neočekivano melodično. Time su dokazali kako još razvijaju vlastiti izraz i kako nisu ostali zaključani u jednoličnoj i repetetivnoj formuli s početka 2000-ih godina.

Ipak, This Mirror Weighs a Ton nije album bez mane. Interpol i dalje ostaje ukorijenjen u odavno okušanu estetiku od čega ponekad ima više štete nego koristi. Album često otvara vrata prema nečemu zanimljivijem, ali onda ipak ne prelazi prag već iskušane forme.

Tu činjenicu možemo promatrati dvojako, ne treba mijenjati ono što funkcionira, no Interpol nikad nije imao dovoljno stvaralačke snage da izađe iz okvira tmurnog postpunka koji je u njihovoj interpretaciji, pogotovo na kasnijim albumima, znao postati zamoran. 

Paul Banks ostao je distanciran, zagonetan i emotivno suzdržan, ali upravo zbog toga njegove riječi dobro funkcioniraju uz glazbu koja rijetko daje izravne odgovore. Interpol nikad nije bio od velikih riječi. Njihova je snaga uvijek bila u napetosti, u osjećaju nedostižne kulminacije čemu Banksov senzibilitet odlično odgovara.

Ovo nije novi Turn On the Bright Lights, ali to čak niti ne pokušava biti. Umjesto povratka u prošlost, Interpol je izbacio izrazito zreo album koji postaje njihovim najboljim ostvarenjem u proteklih dvadeset godina. Balans između Interpola kakvog znamo i njihove suvremenije inačice uglavnom funkcionira dobro, no očita su i povremena proklizavanja u kojima bend ulazi u neku vrstu stilske nezgrapnosti i zamornog pokušaja da se ožive prva dva albuma.