Olivia Rodrigo / You Seem Pretty Sad For A Girl So In Love

Nekako slično kako je Alanis Morissette sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća pokazala da se alternativni rock može uspješno spojiti s mainstream izričajem i tako napravila veliki proboj na sceni, Olivia Rodrigo danas na svoj način povezuje rock glazbu s pop izričajem i ljubavnom lirikom. Svojim trećim albumom, You Seem Pretty Sad for a Girl So in Love, Olivia nastavlja pripovijedati o lijepim i teškim stranama ljubavi, temi u kojoj će se prepoznati velik dio njezine publike. Za razliku od prva dva albuma, na kojima je Olivia promatrala ljubav uglavnom nakon što je nešto pošlo po zlu, na ovom trećem dolazi do svojevrsnog zaokreta – ona više nije samo žrtva tuđeg ponašanja, ponekad je sama problem.

Upravo na ta prva dva albuma Olivia je opisivala razdoblje između adolescencije i odraslosti, u kojem osoba još nema dovoljno iskustva da bi emocije relativizirala. Mladoj osobi u toj dobi sve je ogromno. Prva ljubav je najveća ljubav. Prva izdaja je najveća izdaja. Prvi prekid izgleda kao kraj svijeta. Kroz treći studijski album Olivia pokušava razumjeti ljubav, a ne samo posljedice ljubavi. Ovdje nastupa iz zrelije emocionalne perspektive i pokušava razumjeti zašto se zaljubila, zašto je izgubila sebe, zašto veza nije uspjela i zašto kraj veze ne znači nužno da je cijela veza bila pogreška.

Čitav album, iako ga se može konzumirati kao fragmente, najbolje funkcionira kao velika cjelina, ljubavna priča. Ta priča se polako gradi – od zaljubljenosti i idealizacije preko nesigurnosti, emocionalne udaljenosti, gubitka sebe i pokušaja spašavanja do, na koncu, prihvaćanja kraja. I tu možda leži najveća snaga albuma, u njegovoj dramaturgiji. Od početne euforije do završnog prihvaćanja kraja odnos se postupno raspada.

Album otvara euforična „drop dead“, potpuni antipod nazivu albuma, u kojoj je Olivia opčinjena novom ljubavi, a referenca na The Cure kroz stih u kojem spominje njihov veliki hit „Just Like Heaven“ nije samo omaž omiljenom bendu. „Just Like Heaven“ predstavlja romantičnu fantaziju o savršenom trenutku zaljubljenosti pa se i u uvodu ovog albuma, na početku priče gdje je sve divno i idealno, savršeno uklapa. U drugoj pjesmi, „stupid song“, Olivia je svjesna da zaljubljenost briše razum i priznaje da zna koliko je iracionalna, ali to joj nimalo ne pomaže.

Kliše je govoriti kod mladih glazbenika kako se „vidi da sazrijevaju“, opisujući svaki idući album, jer sasvim je prirodno da i mladi i zreli glazbenici imaju razvojni put. Vrijeme između dva albuma, ako ga ima dovoljno, razdoblje je u kojem život donosi neke nove avanture, nova iskustva i nove priče. Koliko god zreli bili, postajemo svjesniji nekih drugih okolnosti koje autori na ovaj način prenose publici. Pa ipak, ovdje jasno vidimo koliko Olivia napreduje kao autorica, jer dok na prva dva albuma postavlja pitanje „kako si mi to mogao napraviti“, sada si nameće „zašto ja ovo radim“ i upravo tu leži glavna tema albuma – razumijevanje vlastitog ponašanja ne znači da ga možemo i kontrolirati.

Kroz „honeybee“ i „maggots for brains“ ljubav počinje pokazivati svoju mračnu stranu, dok „u + me = <3“ prikazuje ljubav kao adolescentsku fantaziju.

U drugoj polovici albuma Olivia prestaje pokušavati biti cool. „purple“ donosi možda i najzreliji tekst albuma, u kojem tematizira gubitak vlastitog identiteta unutar odnosa.

Moj favorit na albumu, „the cure“, naizgled je još jedna referenca na omiljeni bend. Sama Olivia, međutim, naglašava da pjesma nije nastala kao posveta The Cureu, iako je povezanost s bendom, s obzirom na njegovu prisutnost na albumu, teško zanemariva. Pjesma koja počinje prilično jednostavno i minimalistički postupno se pretvara u pravu emocionalnu kulminaciju, i glazbeno i lirički:

All because my head is full of poison,
and my heart is full of doubt (I’m unraveled)
I got toxins in my bloodstream
you tried so hard to suck out (I’m unraveled)
And it feels like medication,
and it’s good for me,
I’m sure (I’m unraveled)
But it don’t matter how your love feels anymore (I’m unraveled)
It’ll never be the cure
It will never be the cure
It’ll never be

Ipak, upravo se ovdje pokazuje i jedno od ograničenja Olivijina autorstva. Ona je iznimno precizna kada opisuje vlastite osjećaje, ali je druga osoba u tim odnosima često više funkcija njezina emocionalnog svijeta nego potpuno razrađen lik. Zbog toga su njezine pjesme uvjerljivije kao unutarnji monolozi nego kao portreti samih ljubavnih odnosa. To, međutim, nije nužno slabost ovog albuma – naprotiv, njegova je tema upravo pokušaj razumijevanja vlastitog ponašanja.

Kulminacija referenci na The Cure događa se u „what’s wrong with me“, pjesmi u kojoj Olivia nastoji zadržati prisebnost te izražava zabrinutost zbog veze koja se raspada i posljedica koje će njezin kraj imati na nju, a u kojoj gostuje i sam Robert Smith.

Klimaks albuma dolazi u pjesmi „cigarette smoke“, koju kritičari često dovode u vezu s pjesmom „Fake Plastic Trees“ grupe Radiohead. Sličnost je posebno izražena u atmosferi i načinu na koji se pjesma iz intimnog, gotovo ogoljenog početka razvija prema emocionalno snažnom završetku.

Govoreći o glazbenoj inspiraciji ili niti vodilji kod pisanja glazbe, najviše se osjeti retro štih u smislu novoga vala, post-punka, synth-popa, alternativnog rocka i sl., a kao reference se često navode, primjerice, Devo i The Bangles, dok je ipak The Cure jedan od glavnih referentnih punktova albuma: od „Just Like Heaven“ u „drop dead“ do same pjesme „the cure“, pa sve do Smithova glasa na „what’s wrong with me“.

I na ovom albumu Olivia je surađivala s producentom Danom Nigrom, a upravo je njihov odnos jedan od razloga zbog kojih ova diskografija ima kontinuitet. No na ovom albumu produkcija je sofisticiranija pa tako kolege s Pitchforka odlično primjećuju prijelaze programiranih bubnjeva u žive bubnjeve, neočekivane sintesajzerske ulaze, slojevite vokale, veću suzdržanost Rodrigo u strofi i snažnije vokalne eksplozije kada ih aranžman zahtijeva.

Alanis Morissette je 1995. pokazala da ženska ljutnja može postati dio masovne pop-kulture. Olivia Rodrigo 2026. dolazi u svijet u kojem više ne mora birati između popa i rocka, ranjivosti i agresivnosti, intimne ispovijedi i velikog mainstream zvuka. Ona slobodno uzima elemente iz različitih razdoblja i pretvara ih u vlastiti glazbeni jezik. Upravo zato njezina vrijednost nije samo u tome koliko je uspješna kao pop-zvijezda, nego i u tome što unutar mainstreama održava vezu s rock i alternativnom tradicijom koja je oblikovala generacije prije nje.