Steven Wilson / Requiem For The Willage

Na zadovoljstvo mnogih, Steven Wilson je jedan od glazbenika koji tako rado mijenja glazbena odijela. Obzirom da živimo u demokraciji, očekivano je da će i reakcije na njegovu glazbu biti demokratske, svatko je može tumačiti na svoj način, netko je voli, netko i ne, ali mu nitko ne može poreći nepredvidivost u stvaranju.

Steven Wilson je jedan od onih glazbenika koji konstantno otkriva neke od svojih autorskih ličnosti, vlasnik je ponekad ekstravagantne inteligencije, s eksponencijalnom i karizmatičnom karijerom kroz koju se „drznuo“ dirati u mnoge, gotovo neprincipijelne glazbene spojeve. Opravdano se smatra majstorom konstrukcije pjesama koje od početka do kraja imaju svoj razvojni put, progresiju i svrhu. Ukratko, Wilson je glazbenik s pobjedničkim mentalitetom koji stremi prema novim horizontima, ujedno s velikim poštovanjem prema glazbenoj prošlosti.

Neosporna je činjenica da je Wilson jedan (možda i jedini) glazbenik koji svojim recentnim radovima neprestano iznenađuje, pomalo i dezorijentira slušatelje koji su navikli na njegovo tumačenje i realizaciju progresivne glazbe još iz vremena Porcupine Tree. Od albuma The Future Bites, kojim dominira matrica ambijentalnog elektro/pop/dancea; do prethodnika ovom najnovijem uratku, albumu The Overwiev, rasnog konceptualnog remek djela kojeg je autor predstavio kao alternativu kulturi streaminga; ovaj album je „cijepljen“ od elektronike, narativ je apsolutno analogan, kao da se autor svjesno i bojažljivo udaljava od sveprisutnih utjecaja AI kroz (očito namjerno) gotovo nesavršenu orkestraciju, uveliko zastupljene kontraste, čudna gitarska sola, „nedovršene“ upade klavijatura koji savršeno apostrofiraju da iza svake note stoji osoba od krvi i mesa, a koja je i prije izlaska albuma nagovijestila da će njegov sadržaj biti koncentracija tamnih, tjeskobnih  i teških tema ( u prilog tome je i omotnica koja neodoljivo gotovo u svim nijansama podsjeća na prvijenac Black Sabbatha).

Slušajući intenzivnije ovaj uradak (slušanje kojeg  bi usporedio sa prevoditeljskim „mukama“; prvo slušanje je čisto informativno, drugo otkriva konture, a svako daljnje vodi do završnog stava) stječe se dojam nekog neodređenog nemira, stvorenog svjesno ili nesvjesno od strane iskrenog glazbenog genijalca čiji se glazbeni putovi teško mogu nazirati, putovi koji su uvijek nosili stanovitu dozu rizika, ovog puta možda i najintenzivnije predočenog.

Wilson nas sasvim autoritarno uvodi u poseban svijet, u neko nedefinirano , idilično selo koje nećete pronaći ni na jednoj karti, selo prepuno E.A.Poevih tajni u kojem je vrijeme stalo, u kojem  miješanjem glazbene tradicije i  atmosfere horora dovodi slušatelja u nezavidan položaj – neki mu neće oprostiti odmak od progresivne glazbe, drugi će mu možda zbog očitog manjka harmonija i ne baš pamtljivih melodija okrenuti leđa. 

Album se oslanja na filmsko/književne predloške (The Wicker Man“, „The Village of the Damned“) s dominirajućim dozom misterije i magije. Steven se na ovom uratku „uknjižio“ pod stavkama: producent, glavni vokal, bas gitara, gitara, Mellotron, klavijature, oboa, udaraljke, dok mu support čine Randy McStine na gitari, Russell Holzman na bubnjevima, Katherine Priddy kao back vokal i Lee Harris na gitari.. Naracije se „uhvatio“ David Tennant (poznat kao jedan od interpretatora Dr.Whoa), a po idejama  Andy Partridgea iz XTC-a.

Wilsonova neutaživa glad za istraživanjem na ovom albumu  odvukla ga je  u izgradnju nelinearnih, gotovo impresionističko/apstraktnih pejsaža u kojima je napustio njegovu (gore napomenuto) sposobnost konstrukcije pjesama koje imaju svoj logičan početak, light motiv i završetak. 

Dobro ili ne, pitanje je sad?

Činjenica je da je  Wilson na ovom albumu „sakrio“ niz ključeva s kojima se treba otkriti puna vrijednost ovog njegovog glazbenog escape room-a, s naizgled neobjašnjivim, ponekad abrazivnim  obrtima/preokretima koji „bježe“ od cjelokupnog narativa. Ali, ako znamo da Wilson stvara pjesme koje ispunjavaju njegova, uvijek ambiciozna  očekivanja, onda je sve kristalno jasno, ovo je hrabar album koji odbija kročiti ustaljenim stazama.

A mane?

Po nekima, određeni sadržaj s drugog dijela albuma predugo ostaje u istoj atmosferi, s poteškoćama samostalnog funkcioniranja.

A sada malo o samom sadržaju.

Otvarajuća „Swirl  in a Lark’s Eye“ u prvim taktovima zvonjenjem udaljenog zvona, tribalnim bubnjanjem, kao da posuđuje atmosferu s prvijenca Ozzyja Osbournea i društva, te nas tako uvodi u mističan nastavak na koji se nadovezuje naslovna pjesma s vokalom kao iz zagrobnog života, s iznenađujućom poliritmijom (podsjećanje na King Crimson, a mene osobno na neke od radova iz razdoblja Porcupine Tree) i teškim i izmučenim riffovima.

Dramatičost prve dvije pjesme ublažava mirna, raskošno orkestrirana „The Same River Twice“ sa Procol Harum klavijaturama.

„On Chapel Slope“ je donekle „crna ovca“ albuma, pjesma koja posjeduje svoj instrumentalni i melodijski razvoj. Po mom skromnom, laičkom mišljenju, ne bi ništa smrdjelo da je na albumu više ovakvih pokušaja.

„Murmuration“ je apsolutni dokaz autorove sposobnosti za stvaranjem instrumentalne panorame koja se uvijek rado prihvaća i koja pridonosi stvaranju ugodnih osjećaja.

„Great Green Map“ neodoljivo me podsjeća na dio iz opusa Genesisa, dio u kojem su carevale pastoralne, panoramske atmosfere prije nego instrumentalizacija pređe u teže, mračnije i intenzivnije vode s „nervoznom“ gitarom.

Kratka i završna „The Old God is Dead“ posjeduje sve elemente rasnog oratorija, atmosfere koju bih usporedio sa Carminom Buranom.

Na kraju, ako je materijal zadovoljio stroge i originalne kriterije Stevena Wilsona, šta mi obični smrtnici trebamo komentirati?