Alabama Shakes / I Must Be Dreaming

Na svijetu ima milijun bendova i milijardu albuma objavljene glazbe. Ima je toliko da ne trebate ni pokušati poslušati značajan dio. Da poživite i stopedeset godine ne biste uspjeli čuti ni 1% onoga što je objavljeno do, recimo, danas. Da biste se kao izvođač istakli u tom mnoštvu trebati imati nešto posebno u svojoj glazbi ili barem morate dobro izgledati i plesati. Gledajući iz perspektive 2026. na glazbenu scenu zadnjih 30-ak godina, priznat ćete da su više para zaradili oni/one koji su dobro izgledali negoli oni koji su zaista glazbeno „posebni“. 

Albama Shakes nisu baš nešto naočiti, a nisu poznati ni kao neki dobri plesači. Ne može se reći i da su baš neke globalne zvijezde, ali stekli su jako dobru reputaciju sa svoja dva albuma objavljena u prvoj polovini 10ih – Boys & Girls (2012) i Sound & Color (2015.). Oba ta djela su bila zanimljiva iz više razloga, najočitiji od kojih je sjajan vokal Brittany Howard, ali važniji od toga je minimalistički, „garažerski“ način interpretacije standardnih retro žanrova, posebno uočljiv na Sound & Color. I baš kad se očekivalo da će poharati Svijet svojom (retro) kombinacijom, bluesa, soula, i rocka, koja im je donijela 4 Grammyja, platinaste ploče i zavidnu količinu novaca, oni su se razišli.

Koji su tome razlozi, nisam baš provjeravao…jeli se Brittany zaželjela nešto sama probat ili su si međusobno dop***ili…vrag će ga znat. Kako bilo, ona je objavila dva kritički cijenjena ali komercijalno ne baš uspješna albuma i valjda je zaradila neku kintu pjevajući „You’ll Never Walk Alone“ na reklami za Johnny Walker (zaslužila je milijune ako se mene pita;-)). Kako bilo, bend se okupio ponovno 2024. i odradio turneju bez bubnjara Stevea Johnsona. Valjda im se svidjelo, pa su, evo, nastavili raditi na novim stvarima i objavili I Must Be Dreaming, nakon dva sasvim neloša singla „Garden“ i „I Feel Hope Coming“.

Moram reći da me raspad Alabama Shakes svojedobno dosta pogodio. Ono što mi se kod njih posebno sviđalo jest da su pokazali znakove razvoja u pravom smjeru. Hoću reći, tamo gdje mnogi bendovi „zapnu“ u nekom vlastitom svijetu i onda se iz njega teško izvuku, pa se ponavljaju i, konačno, postanu dosadni „i Bogu i vragu“, ova ekipica je našla načina da se transformiraju i ostanu relevantni. Jest, pomalo je blesavo to zaključiti nakon samo dva albuma, ali znate kako kažu – uvijek je onaj drugi album problematičan (ako meni ne vjerujete, pitajte…štajaznam…Strokese). Tamo gdje je Boys & Girls bio ogoljeni, rokerski soul, Sound & Color je dodao malo psihodelije i (još malo) bluesa bez nepotrebnog „obogaćivanja“ aranžmana. Rezultat je bio upravo fascinantan i, moram to reći, jedan od jako rijetkih slučajeva kad je neka stvarno dobra i inovativna glazba uspjela biti i komercijalna i nagrađivana. Naravno, taj Grammy je u „alternative“ kategoriji, ali ipak…no, ostavimo se glupih nagrada i komercijalizacije svega i svačega.

I Must Be Dreaming će vas malčice iznenaditi početkom, pogotovo ako niste pokušali slušati ono što je Brittany sama radila u prošlih 7-8 godina. Uvodna „Tea Time“ zvuči kao neka totalno spaljena stvar iz nekog totalno spaljenog mjuzikla. Možda baš kao da pijete čaj s Alisom i ekipom kod Bijelog Zeca i Ludog Šeširdžije, a iz prikrajka vas gledaju Aladin i Alibabinih 40 razbojnika. Iskreno, trebalo mi je barem pet pokušaja da se sjedinim s ovom stvari, ali jednom kad smo „kliknuli“…sve mi postane žao vratiti se u normalu sa relativno klasičnim uratkom „Another Life“…mislim…to je klasičan uradak za ovu ekipu, a ne za baš bilo koga, jelte. Odlična je to stvar u duhu čuvene i proslavljene „Don’t Wanna Fight“, i svaka je prilika da ćete početi cupkati slušajući ju.

Da bilo tko osim Shakesa izvodi „Garden“ – sasvim klasični soul sentiš – rekao bih da je to patetični, prvoloptaški crowdpleaser. Ovako, to je prvorazredna rekreacija esencije soula. Zašto? Zato jer nema ni jednog zvuka viška i zato jer je način na koji Brittany to isporuči tako nevjerojatno autentičan da vas jednostavno mora pogoditi.

Te tri uvodne pjesme zapravo dobro oslikavaju cijeli album koji je…hm…nekako – podvojen. I to u više dimenzija. Pola ga je dosta tiho i lagano, a druga polovica je izrazito rokerskija, da se tako izrazim. Možda je najilustrativnija pjesma „Time“ koja je do polovine prava garage-soul pjesma kakvu biste i očekivali, a onda poludi i postane nekakva prog-rock solaža. Čak je i tematski izražena nekakva podvojenost, pa tako Brittany gdjegod žali zbog grešaka iz prošlosti (raspad benda?), sretna je zbog druge šanse (ponovno okupljanje benda?) i sanja stvaranje vlastitog okružja i mira, a u drugom dijelu pjeva o jadnom stanju američkog društva na – moram to reći – nekakav dosta prvoloptaški način. Zapravo, ono što želim reći jest da album baš i nije koherentan (nisu im ni prva dva neki uzori u tom smislu, btw) i da ima tu svega i svačega, te da to baš i nije nekako posloženo. No, s druge strane, puno od toga svega i svačega je fakat dobro. Dobrim dijelom je to zasluga sjajnog producenta Shawna Everetta koji se nije libio istaknuti ritam sekciju u prvi plan gdjegod je to odgovaralo, i primijeniti malo „filspektorskog“ tretmana radi pojačanja efekta („American Dream“ je baš sjajan primjer), a ubačeno je tu i nešto zanimljivih zvukova od kojih se ističu zvončići (glockenspiel) i  električni klavir. Opet, intervencije u „čistoću“ zvuka su minimalne, tako da je onaj garažerski, DIY osjećaj itekako prisutan. I to do te mjere da su me podsjetili čak i na nešto što bi moglo biti djelo besmrtnih Guided By Voices („Friends“).

Zapravo, nemam ja tu što puno mudrovati, pa evo i nekakvog zaključka. Alabama Shakes su prije 10(ak) godina bili poprilično jedinstvena pojava na sceni, a to su i danas. I Must Be Dreaming možda nije njihovo najbolje i najoriginalnije ostvarenje, ali je i dalje zanimljivije od najvećeg dijela „konkurentske“ ponude. Tako da ako morate izabrati nešto među onih milijun bendova i milijardu albuma koji se danas nude na tržištu, nećete nimalo pogriješiti ako izaberete baš ovaj. Oni vaših 1% će vam bit zahvalni što ste im pridružili ovog kompanjona.