Arcade Fire / Pink Elephant

Kako se vratiti s ruba ponora? Kako popraviti reputaciju u dobu „cancel kulture“? Kako se iskupiti za ponašanje koje nije nimalo u skladu s društvenim normama? I kako usput svoj umjetnički izričaj vratiti na ispravni kolosijek nakon iskakanja barem polovine „vagona“?

Arcade Fire misle da imaju odgovor na sva ta pitanja. Ali misliti je…

Vratimo se na početak. Kada su Win Butler, njegova supruga i suosnivačica benda Regine Chassagne i ostala ekipa, izdali svoj prvijenac Funeral (2004.), dočekani su panegiricima. Nakon indie-rock revivala koji su početkom 2000.-ih pokrenuli The Strokes i The White Stripes, Funeral je bio baš ono što je Svijet trebao – art-rock album za XXI stoljeće. Slijedeća dva albuma novih ljubimaca kritike (Neon Bible iz 2007., te Suburbs iz 2010.) kretala su se stazama koje je ugibao Funeral, i nekritički su proglašavani remek djelima, iako nisu baš probijali nove granice. No, svakako je riječ o odličnim ostvarenjima. 

Stvari se mijenjaju na Reflektoru (2013.) kada Arcade Fire kreću u nešto drugačijem smjeru i zvukom se približavaju kompanjonima iz LCD Soundsystem unoseći sve više elektronike u svoj zvuk, a slijedeći Everything Now donosi nam još veće približavanje nekakvom alternativnom disco-popu, pa naslovna pjesma, u najmanju ruku ne skriva fascinaciju ABBAom. 

A onda je došla i 2022. godina u kojoj su objavili WE kojim su se ne baš uspješno pokušali „vratiti korijenima“, ali tu nevoljama nije bio kraj – Pitchfork, dotadašnji glavni promotor njihova lika i djela, objavio je svjedočanstva nekoliko osoba koje su posvjedočile da ih je Win Butler seksualno zlostavljao. Uslijedio je manje-više klasični odgovor – „znate kako je…droga, alkohol, ovo, ono…nije to bilo zlostavljanje…bilo je dobrovoljno…bla…bla“. Možda se Win samo ponašao kao rock-zvijezda 70ih i možda ništa u njegovim činidbama nije tako jezivo kako su to prikazali mediji, ali danas su „aršini“ drugačiji. Koliko god te obožavatelji/ce gledali/le očima punim divljenja i ljubavi, nije primjereno to iskoristiti za seks. Kako bilo, optužbe za seksualno napastovanje su ga sustigle i dovele ga na rub „kenseliranja“. No, Regine mu je nevjeru oprostila i javno svjedočila o kvaliteti njegovog karaktera. Ali šteta je pričinjena i, posljedično, Arcade Fire su izgubili status miljenika.

Ovo „nezgodno“ iskustvo izbija iz svake sekunde novog albuma Pink Elephant. Baš kao poslovični „slon u sobi“, Winove putešestvije posmatraju nas iz kuta dok ga slušamo. Ali za razliku od  poslovičnog slona, o ovome ružičastome, se itekako govori. Naime, Arcade Fire su oduvijek u svojim tekstovima bili jasni, pa su takvi i sada. Međutim, kada o nečemu ponavljaš kroz cijeli album, to može biti izrazito naporno i dosadno slušateljima. Pri tome, ne čuje se da je Winu doista žao zbog počinjenih „gluposti“ ili da se na ikakav način ispričava žrtvama. A, ne…ne…on zahtijeva novi početak i zaborav. On traži da mu se vrati povjerenje i praktički tvrdi da to što je napravio dolazi sa zanimanjem kao normalna posljedica. Nisam neki fan „cancel“ kulture i/ili #metoo ekipe. Međutim, ovakav cinizam me raspižđuje do te mjere da bi ovog seratora mogao prebit baseball palicom.

Glazbeno, Pink Elephant je čista prijevara. Nije da tu nema pokoja pristojna pjesma, ali ajmo najprije raskrstit s brojem pjesama na albumu. Jednostavno brojanje kaže da ih je 11. Međutim, uvodna, trominutna(!) „Open Your Heart Or Die Trying“ je jedan ton djelomično popraćen nekakvom sirenom. Totalna glupost koju neki nazivaju instrumentalom, a zapravo kao da se neko dijete igra s klavijaturama. A tu su još dvije instrumentalne gluposti koje srećom traju samo po oko jedne minute. Dakle, pjesama je evantualno 7. 

„Pink Elephant“ i single „Year Of The Snake“ su OK pjesme, prepoznatljivo Arcade Fireovske. „Circle Of Trust“ kopira „Can’t Get You Out Of My Minde“ Kylie Minogue na način kako je „Everything Now“ kopirala „Dancing Queen“ od ABBAe – ne baš doslovno, ali…

„Alien Nation“ je bezvezarija – nekakva elektroničko-minimalistička tvorevina bez duše i tijela koja se pretvara u nekakav mumbo-jumbo. „Ride Or Die“ je relativno simpatična laganica u kojoj Win izgovara gore spomenutu glupost o rizicima profesije, a „I Love Her Shadow“ je downtempo elektronička „half-ass“ isprika Reginei s ne baš uvjerljivim riffom na klavijaturama. 

No, najgore od svega je kad u zadnjoj pjesmi albuma unedogled ponavlja „Stuck In My Head“ izmjenjujući tipične Arcade Fire akorde i fraze. I dok bi to eventualno zvučalo efektno da to vrišti neki podivljali punker uz nekakav prosti, ali bijesni riff, ovako to zvuči totalno jadno i šepavo (engleski bi se reklo „lejm“).

Sve u svemu, Pink Elephant je neuspješan pokušaj da se revitalizira karijera koja je pala u „zečju rupu“ zbog objektivnih i subjektivnih razloga. Da je ovakovo nešto snimio neki anonimni band, rekli bi „ni po’ jada“, ali kada ovo izda band koji je prije koju godinu drmao svjetskim pozornicama, to je zabrinjavajuće. Možda bi se iz sveg prezentiranog materijala dao napraviti jedan OKish EP, ali za album ovo je daleko pre-pre-premalo.

Dragi moji Arcade Fire, kako već spomenuh, aršini nisu isti. Vas se mjeri visokim očekivanjima koja ste uspješno iznevjerili, ali to je posljedica vaše (sad već izbljedjele) „veličine“. Nadam se da ste tu veličinu do sada dobro unovčili. Sudeći po Pink Elephant, trebat će vam svaki cent.