Kaleo / Mixed Emotions

Živimo u vremenu kada je svijet kao nikad prije prepun oružanih sukoba. Najnovija pojava koja gotovo svakodnevno eskalira su carinski ratovi pokrenuti od businessmana kojem je jedinom uspjelo odvući svoj casino u bankrot. Ipak, na sreću postoji proizvod (makar za sada) kojem nikakve carine, nikakve glupe i ishitrene odluke neće biti prepreke na putu evolucije i širenja.

Glazba je ime tog proizvoda.

A jedan od najnovijih doprinosa širenju te jedinstvene lirske veze između glave i srca dolazi nam iz bipolarne zemlje leda i vatre.

Prošle su već četiri godine od izdavanja odličnog albuma „Surface Sounds“ koje su ovi vrijedni i odlični Islanđani koji djeluju pod imenom Kaleo (zvuk na havajskom jeziku) „utrošili“ kroz dvije obimne svjetske turneje.

Postoje oprečna razmišljanja o ovom bendu, jedni ih smatraju hipsterski obojanom, ziheraškom, retrogradnom kombinacijom bez autentične inspiracije, drugi (koji su na sreću ipak u većini) doživljavaju ih kao autentičnu remodulaciju delta bluesa Johna Leea Hookera ili Elmora Jamesa, esencijalnog i čistog rocka, americane koju doživljavaju punim plućima; a sve to je začinjeno  uvijek zanimljivim domaćim folk izričajem. Na stranu ovih drugih stajali su u samom početku njihove karijere i djedice rock’n rolla (čitaj Rolling Stones) koji su ih pozvali za zagrijavanje publike na njihovom konertu u austrijskom Spielbergu pred više od 100.000 ljudi.

Njihov dobro naštiman glazbeni kompas ne odvlači ih u za njih neistražena područja (što je uobičajena negativna primjedba mnogih kritičara); a što je za JJ Juliusa i odabrano društvo sasvim dobitna kombinacija sve dok nam kroz svoj neosporni artizam iz albuma u album prezentiraju ovako opako dobru glazbu.

Prošle godine slušao sam ih u bečkom Gasometru, gdje su pred punim auditorijem uspješno izmjenjivali svoje molske i durske ritmove, zarazne riffove, opetovano dokazavši pri tom da su oni u živim nastupima čista energija.

Na tom koncertu  bile su odsvirane i neke od kompozicija s ovog novog albuma, tako je otvarajuća s tog koncerta, „USA Today“ svojom socijalnom lirikom o aktualnim političkim pitanjima na neki način odškrinula sadržaj novog dugosvirajućeg uratka. Uvjerljiv i neponovljiv (kao i uvijek) Juliusov vokal bio je u stanju istovremeno prenijeti melankoliju i bijes  u svom punom sjaju, pjevajući potentnu priču o sve prisutnoj zloupotrebi američkog pojma posjedovanja oružja. „Just another shooting, just another tear behind the eye“ sugestivno i osjećajno pjevao je Julius.

Čuli smo i pravu raspojasanu veselicu „Backdoor“ (s određenim asocijacijama na „Broken Bones“) koja je u trenu užarila dvoranu, aplauzi su se pretvorili u ovacije uz iskreno zborno pjevanje. Rekao bih, pravi koncertni killer, očiti favorit na svakom nastupu u živo.

I na ovom albumu, svojevrsnom toboganu različitih emocija nalazimo dobitnu kompoziciju „prljavih“  i vrućih plavih nota uz uravnoteženu bilancu električnih i akustičnih kompozicija. Album otvara moćna „Bloodline“ , s njihovom prepoznatljivom teksturom, distorziranom gitarom, poslovično uvjerljivim vokalom (po meni jedan je od najboljih vokala današnjice), sveukupno odličnom instrumentalizacijom na tragu električnog bluesa, te standardnom harmonijom.

Kaleo imaju osebujnost stavljanja starijih kompozicija na nove uratke, pažljivim odabirom ovog puta to je glazbeni tsunami nazvan „Rock N Roller“ prvotno objavljen na albumu „Kaleo“ iz 2013, vokalno instrumentalni urnebes s kojim uobičajeno završavaju koncerte.

Nagomilana energija s početka albuma pomalo popušta pred raskošnom, rekao bih žestokom i emocionalnom soul baladom „Run No More“, nagovještajem nešto smirenijih, akustičnih numera.

Oh, one day, 
one day we will rise, 
oh, enough to find little hope left alive, 
one day baby we don’t  have to run no more

 u zajedničkom vokalnom vertigu pjeva Julius uz pomoć ženskih gospel vokala, tvoreći atmosferu ushićenja i sasvim razumnog stava da je ovo jedan od najpotentnijih momenta cijelog albuma.

„Lonely Cowboy“ njihova je posveta tipičnom američkom folku, s trepetavim vokalom, s fino složenim prijelazom ritma, gitarom koja iz distance daje potrebnu teksturu ovakvom formatu.

U snažno emocionalnoj baladičnoj „The Good Die Young“ Juliusov delikatni falset sasvim je pametno uklopljen u pastoralnu  atmosferu koja svoju progresiju nastavlja u odličnoj „Legacy“  i zagonetnim stihovima:

I’m gonna live forever
I was born to make a change
So when I meet my maker
This world will know my name
Oh, don’t be foolish, child, you are just one man
You’re much too young that you can even start to understand
Just put your faith in someone else’s hand
If you dare, if you dare

Album završava sestrom blizankom njihove uspješnice „Vor I Vaglaskógi“ otpjevane na islandskom jeziku, ovaj novi izazov za sve ljubitelje dobre glazbe zove se „Soföu Unga Ástin Min“.

Iako je teško odgonetnuti ijednu riječ, njihova interprentacija ovog neosporno emocionalnog uratka počiva na staroj tragičnoj priči Fjalla Eyvindur, u kojoj se Eyvindur baca u ponor vodopada radije nego da bude uhavaćena. Jedinstvena raskoš tradicionalnog nordijskog patosa uhvačena je i prezentirana na zaista reprezentativan način.

Seciranje arhitekture pjesama s ovog neosporno odličnog albuma (koji bi mogao već sada konkurirati za album godine) otkriva njihovu gotovo adolescentsku, naivnu ljubav za njegovanjem ovakvog formata u kojem se naizmjenično redaju nizovi nepatvorene energije i baršunaste profinjenosti.

Kaleo je bend poput „krpelja“ koji ti se zakači u memoriju dok trepneš,  ali ti ne pada na pamet da ga  odstraniš,  ovaj album opetovano dokazuje njihovu neospornu strast za pravljenjem odlične glazbe.

S pravom mogu kazati da je ovo do sada njihov najozbiljniji/najbolji album s raznolikom paletom svih boja i okusa, čija je „sveta“ misija prezentacija širokog spektra različitih emocija uobličenih kroz poznatih 7 nota.