Sunflower Bean / Mortal Primetime

Kad dobiješ zadatak od Urednika da napišeš recenziju o nekom albumu tebi potpuno nepoznatog izvođača, red je da se prvo informiraš, jel’ da?

Pa tako idem ja pročitati nešto o bendu nazvanom Sunflower Bean i prvo me nešto „zažulja“ oko imena. Suncokret nema „beans“ nego „seeds“ jer su „beans“ sjemenke grahorica, a svi znamo da suncokret nije grahorica nego glavočika. Dakle, ovi dečki i cure su odlučili koristiti već viđenu foru s oksimoronom u imenu (primjeri za referencu: Arctic Monkeys, Led Zeppelin, Fatboy Slim, Angel Witch,…). Za razliku od nekih nabrojanih, meni je ova fora nekako „meh“. 

Nego, stavimo se botanike i onomastike i ‘ajmo vidjeti što je taj bend radio i tko su mu članovi. Pa kaže Allmusic da su osnovani 2013. u Brooklynu i da sviraju indie-rock, te da im je ovo već četvrti dugosvirajući uradak. Imaju i dobre ocjene, pa sam se začudio da baš nikad nisam čuo za njih. Bend čine jedna curka – basistica i vokalistica Julia Cumming i dva dječaka – gitarist Nick Kivien i bubnjar Olive Faber. I piše da miješaju rock energiju sa slatkoćom dream-popa. Sve zna Allmusic, samo treba potražiti.

A kako to zvuči? 

Jednom rječju – OKish. Na prvo slušanje mi se nikako nisu svidjeli, ali kako je repetitio mater studiorum, stvari se s vremenom promijene, ako dovoljno puta ponovite.

Album počinje žestokim, ali užasno produkcijski prepeglanim gitarskim rifom koji inače solidnu pjesmu čini da zvuči kao neki fejk metal (onaj kakvog je bilo napretek u 80ima). I to je otprilike to od „rock energije“ na ovome albumu. Naši Suncokretići se okreću onome što im bolje ide – „slatkom dream-popu“ – ali ni to baš nije pravi dream-pop, već nešto sličnije veselim pjesmuljcima kakve nam serviraju Camera Obscura ili Alvvays, ali s dosta manje stila. Pjesme, same po sebi nisu loše ali su, kako bih to najbolje rekao – neuzbudljive. Julijin vokal je vrlo dobar i ona lijepo iznosi pjesme, ali poezija je iznimno trivijalna, pa mi sve to skupa izgleda kao djelo nekih talentiranih ali nedoraslih klinaca koji zapravo i nemaju što za reći, ali baš žele biti pop zvijezde. A k tomu, kod većine pjesama imate osjećaj da ste nešto slično već čuli. Recimo, „Nothing Romatic“ me podsjeća na neke powerpop balade cca 1980., a zaključak da nema ničeg romantičnog u samovanju mi se nekako čini kao otkrivanje tople vode. Za „I Knew Love“ sam siguran da sam čuo negdje nešto jako slično, ali nema šanse da se sjetim. Da skratim, sve zvuči nekako poznato i sasvim je jasno da Sunflower Beans nisu baš kraljevi originalnosti.

No, kako rekoh, pjesme su melodijski stvarno OK i cijeli album se sluša bez većih problema. Možda je jedino problematična posljednja „Sunshine“ koja je neuspjeli pokušaj da se napravi neki shoegaze koji nije baš sretno završio pa smo dobili nešto formulaično i ne baš efektno. A možda sam i ja, kao shoegaze freak, malo prekritičan.

Ako imate Deezer/Tidal/Spotify account i lajkate indie pop, svakako dajte ovim klincima šansu. Slušanje vas neće ni na koji način oštetiti, a možda i pronađete neku pjesmu za maturalni tulum. Nije oštetilo ni mene, iako sam prestar za te fore s usiljenim oksimoronima i sladunjavim, ispeglanim pjesmicama.

OCJENE

Melodija: 3 (OK, ali neoriginalno)

Izvedba: 4 (vrlo dobar vokal)

Produkcija: 2 (previše ispeglano)

Poezija: 1 (bezveze)

TOTAL: 2,5 zvjezdica