Don Airey / Pushed To The Edge

Don Airey jedan je od najcjenjenijih klavijaturista u rock i metal svijetu, čija karijera traje više od pet desetljeća. Prije nego li je 2002. preuzeo mjesto klavijaturista u Deep Purpleu, svirao je s mnoštvom velikana. Prebirao je po crno bijelim tipkama u u Rainbow, Ozzy Osbourne, Gary Moore, Whitesnake, Jethro Tull i Black Sabbath. Airey ima svoj prepoznatljivi stil u kojem spaja klasičan glazbenu izobrazbu s iskonskom rock energijom. On je jedan rijetkih klavijaturista koji su istovremeno tehnički virtuozan i izrazito muzikalni. Airey je sudjelovao na više od 200 albuma?! Njegov rad s Deep Purpleom dodatno je učvrstio njegov status jednog od ključnih klavijaturista suvremene rock povijesti. Ako je u opće mogla postojati dostojna zamjena u DP za Jon Lorda, onda je to zasigurno Don Airey. Njegov sedmi samostalni album Pushed To The Edge, potvrđuje kako Don ne zastaje, ne prestaje, nego ide dalje, i to ne razočaravajući. 

Album počinje pjesmom “Tell Me”, koji najavljuje što nas očekuje na albumu. Dakle, oa pjesama je kao i cijeli album, energični hard rock album s klasičnim elementima iz 70-ih. Tu su snažni i karakteristični vokala Carla Sentancea, na albumu i vokal Mitchela Emmsa. Klavijature su bitne, ali nikad na štetu pjesme, niti benda. Airey i gitarist Simon McBride često vode dionice jedno drugome, stvarajući glazbeni dijalog koji dodaje dubinu svakoj pjesmu.  

Pjesma “They Keep On Running” jest sporiji komad na albumu, ali i dalje snažan rock komad s klavijaturama koje joj daju klasičan dodir u kombinaciji s odlučnim ritmom i gitarama. A solo Simon McBridea je čisti estetski užitak. U pjesmama “Moon Rising” i “Rock The Melody“ očituje se  sposobnost benda u izuzetnom balansiranju između brzine, melodije i instrumentalnih finesa.  Instrumentalni “Girl from Highland Park” na prvo slušanje se čini kao jednostavna i u disbalansu s ostalim pjesmama na album., ali on, kao i lagana „Flame in the Water” nakon nekoliko slušanja otkriva svoju umjetničku vrijednost. „Moon Rising“ jedna je od najmelodičnijih, ali i najatmosferičnijih pjesama na albumu. Pjesma donosi naglašenu emociju kroz vokal Mitchela Emmsa, čiji se glas uklapa u Aireyjeve široke harmonije i klavirske podloge. Osobno najdojmljivija pjesma na albumu. Tu je i pjesma “Godz of War”, koja ima sve što treba, ali nedostaje joj ono nešto. Ima sva privila struke, ali joj nedostaje izričaja. 

U usporedbi s njegovim prethodnim radovima, Pushed To The Edge ne donosi radikalne novosti, ali uspješno spaja klasične rock elemente s Aireyjevim dugogodišnjim iskustvom. Album je homogena kolekcija koji će posebno cijeniti fanovi Deep Purple, Rainbow i svih onih koji vole rock glazbu s izraženim klavijaturama i elementima progresije.  Pushed To The Edge je dobro utemeljen rock album koji potvrđuje Don Aireyjevu reputaciju kao majstora klavijatura, ali i autora.  Bez pretjeranih eksperimenata, ali s puno energije, raznolikosti i glazbenog zanata, ovo je izdanje koje vrijedi poslušati i više nego nekoliko puta.