Duxies / Grunge Cabaret

Bio je to, naoko, jedan sasvim običan dan. Ivan Dukić zvani Dux došao je kući s posla, podgrijao ćušpajz od mahuna i sjeo pred TV. Dok je tako „hlapio“ zapravo i ne gledajući reprizu nekog reality showa, zazvonio je telefon. S veseljem se javio sinu Juri.

„Šta ima, sinko?“

„Bok, stari…čuj…znaš kaj? Tu sam s nekim dečkima, sviruckamo…pa sam se sjetio onih nekih tvojih starih stvari. Mogli bi to malo uvježbat pa snimiti…kaj veliš?“

„Eto me.“

Dux je istog trena ustao i otrčao u spavaću sobu, pa s ormara spustio kofer pun prašine. Nije bilo vremena da ga sad briše, pa ga je samo otvorio i izvukao svoj Fender Stratocaster i drhtavim rukama ga pogladio. Kad ga je sa svih strana pregledao, zatvorio ga je nazad u kofer, navukao tenisice i žurno se uputio prema garaži u kojoj je Jura s dečkima baš počinjao probu.

…

Vjerojatno se ništa nije dogodilo kao u ovoj uvodnoj pričici, ali znate kako to ide…u svakoj legendi ima barem nešto istine – prema osobnom Ivanovu priznanju, Jura je potaknuo cijelu stvar. Kako bilo, naš junak Dux jest sa svojim sinom Jurom složio bend, nazvao ga Duxies i s njime snimio 11 autorskih pjesama. Zasad ih je objavio na Bandcampu pod zajedničkim nazivom Grunge Cabaret, a plan je izdati njih 10 na vinilu, a preostalu („Sam i svoj“) dodati na CD-formatu kao bonus. Kako je Dux godinama svirao po kojekakvim zagrebačkim (nazovimo ih: „kvartovskim“) bendovima, poznavao je hrpu glazbenika, i nije mu bilo teško naći pojačanja za svoj „obiteljski“ bend, pa je tako angažirao Željka Lončarića-Žaca, starog suborca iz benda Remitenda. Jura, je, pak, imao i svoj bend Quiet Protest i od tamo je dovukao bubnjara Lea Ježeka. Lea je zamijenio Jan Diklić, a ekipica si je našla i curku koja je pomogla s back vokalima – Nives Benčić. Dio pjesama je snimljen još 2024., a onda su, prema mogućnostima i raspoloživosti članova benda, studija Depth i snimatelja/producenta Filipa Sertića, dodavane i novije. Kada se sve to prikupilo, Damir Alter Matijević, inače profesionalni fotograf, je napravio naslovnicu albuma. Uglavnom, album je dostupan na spomenutom Bandcampu, kao i singl „Hormonalni disbalans“, a ponešto se može naći i na jubitou. Koliko sam razumio, dečki su sami platili studio, a platit će i izdavanje na fizičkim medijima. Zato ih podržite, pa si nabavite primjerak čim ga otisnu. Javit ćemo vam datume na poprock.hr-u čim se Dux oglasi. Probao sam si pribaviti digitalnu kopiju, ali moja kartica nije prošla na Bandcampu, a zaboravio sam PayPal podatke, tako da ću i ja pričekati da se ukažu ti „ozbiljniji“ formati.

A što vam Grunge Cabaret nudi? 

Iz same uvodne priče i tehničkih detalja vam je već jasno da se radi o jednom vrlo do-it-yourself projektu koji je zapravo ostvarenje snova jednog zaljubljenika u rock glazbu i njegove družine. Za početak, Dux nije bogznakakav vokalist i njegove su glasovne mogućnosti poprilično limitirane. Ali nije istina da falša, iako su mu to nekad davno prispodobili neki (vjerojatno metalci:-P) s kojima je svirao. A u nekim žešćim momentima, kada malo „pritisne“, Dux  može zvučati sasvim dobro i nekako baš iskonski opako. No, većina albuma je izvedena u poprilično skromnom vokalnom rasponu, a na što možete gledati dvojako. Možete to odmah otpisati kao loše, ili možete to cijeniti kao autentično. Ja sam uvijek na ovoj drugoj strani, pa ovdje glasam za izvođača. Na koncu nije li sam „bog grungea“, stanoviti Kurdt Kobain rekao…parafrazirat ću jer se ne sjećam gdje bih mogao naći točan citat…da nije važno znaš li svirati i pjevati – važno je samo da imaš što reći i da to kažeš na najiskreniji način.

Svirka je dobra, ponegdje i baš odlična. Uvodna stvar i singl „Baš je dobro-nisi tu“ ima odličan originalni rif, ali je poprilično komplicirana za dobro ju snimiti, pa se na momente osjeća da se bend baš muči iznoseći ju. No, jednako žestoke, ali jednostavnije „Od danas do sutra“ i „Primitivizam“ su izveli odlično. Ova potonja je baš totalna fora i oduševilo me kako su u zvučnu sliku uklopili hračkanje i pljuvanje. Moj apsolutni šampion je sjajna „Hormonalni disbalans“ koju je Dux odlično otpjevao i na trenutke me podsjetio na to kako je glumčina Jim Broadbent izveo „Like A Virgin“ u filmskom klasiku Moulin Rouge. Jako dobra je i „Gangster“ sa sjajnom bas dionicom u osnovi i odličnom solažom. Zapravo, sve solaže su stvarno dobre – primjerene i precizno odsvirane. Zvukovi su svugdje dobro pogođeni i kojekakvi lickovi su ubačeni na pravim mjestima. 

Ono što ćete sigurno primijetiti je da se Duxies ne srame svojih uzora, pa će vas nerijetko podsjetiti na neke veličine domaćeg i ex-YU rocka. Spomenuta „Hormonalni disbalans“ bi se sjajno uklopila u fonoteku Riblje čorbe, „Od danas do sutra“ malo podsjeća na Zadrugu a „Izborna“ će dozvati Psihomodo Pop, da samo spomenem one najočitije. No, nije tu riječ o nikakvom imitiranju ili nedajbože „krađi“. To ne važi jedino za „Više sreće drugu put“ koja je zasnovana na melodiji jednog poznatog šlagera kojemu se nikako ne mogu sjetiti imena. No, to se valjda rješava potpisivanjem stvarnog autora. 

Ono što mi je malo problematično je onaj „cabaret“ dio albuma. Naime, album je osmišljen kao „podvojena“ cjelina – kako kaže Dux, dijelom je ljubavne tematike, a dijelom se bavi i „dnevnopolitičkim“ stvarima. No, podvojen je i zvukovno – dijelom rokerski („grunge“), a manjim dijelom nekako „šlagerski“ („cabaret“). Jer…kako kaže Liza Minelli, „život je cabaret“, a u cabaretu ima svega, jelda? Dakle, taj kabaretsko-šlagerski dio je malo „tanak“ i tu bi neke zapaženije vokalne izvedbe možda spasile stvar. Ipak, i tu ima dobrih fora – meni se jako svidjelo kako je korišten efekt jeke u „Više sreće drugi put“, pa vam se čini kao da ste na nekoj hotelskoj terasi na Jadranu, negdje 1982. Totalno fora. 

Ono gdje su Duxies najjači su Ivanovi tekstovi. Istinabog, zli konzumenti bi mogli tu naći ponešto seksizma, ali da budemo jasni – povijest rokenrola je uglavnom puna seksizma i mizoginije. Jest, neki su rokeri u pojedinim trenutcima bili vrlo umiljati prema ženama, ali uglavnom je tu bilo hrpetina mačističkih preseravanja i puno gorih konstrukcija negoli su one Ivanove lamentacije o razočaravajućim muško-ženskim odnosima. A „ti si riba koja traži harpun“ je fakat superduhoviti stih, pogotovu kad ga Dux istisne sa strašću. 

Već spomenuta „Primitivizam“ je literalno sjajna pjesma u kojoj kaže: „…pokušaj ga izbjeći/upoznati ćeš i veći“ i „Male doze nekad bile/pakira se sad na kile“. Sjajno, sjajno! No, neću vam ovdje sve otkrivati – poslušajte sami i donesite vlastiti stav, ali meni se čini da tekstovi pogađaju točno onaj „sweet spot“ – pronicljivi su, nisu prvoloptaški, ali ni pretjerano metaforički.

Grunge Cabaret je meni totalna fora. Fakat bih htio da imam neke velike pare i studio, pa da pronađem sve naše „kvartovske“ bendove i za džaba im snimim sve što požele od svoje autorske glazbe. Kladim se da bi se za 30 godina svi čudili bogatstvu HR garažerske scene objavljenoj na nekoj varijanti Nuggets kompilacije. Možda ovo strojumlje (ako niste upućeni, to je ispravna hrvatska riječ za umjetnu inteligenciju) omogući svakom ambicioznom kauč-rokeru da svoje zamisli uobliči. A možda nas i zatre. Duxies u tom slučaju mogu biti mirni. Oni su svoje svjedočanstvo ostavili. A oni „koji će doći kasnije“, možda iz njega nešto i nauče, kad iskopaju CD ili vinil iz ruševina.

Na koncu, moram reći  da je ovo (jebemumiša, ne znam hrvatsku riječ) „self-published“ djelo i za ocjenjivanje istoga moraju postojati posebna pravila. Mislim da nitko od uključenih glazbenika (nažalost) ne živi od glazbe, a to znači da su hobisti/amateri, pa sukladno tome valja i pristupiti recenziranju, jelda? Čvrsta četvorka za Kneževiće.