Električni orgazam / Kako bubanj kaže (reizdanje)

Otkada se 1982. godine pojavio kompakt disk kao novi medij koji je trebao u potpunosti zamijeniti vinilne gramofonske ploče, postala je uobičajena praksa da se masovno na novom mediju ponovno objavljuju mnogi ranije objavljeni albumi za koje se smatra da predstavljaju trajnu vrijednost u povijesti glazbene pop kulture, kako bi se na taj način sačuvali za budućnost i dala prilika kolekcionarima da obnove svoja dotrajala izdanja na pločama. Uskoro se pokazalo da kompakt diskovi iz više razloga ne mogu u potpunosti istisnuti ploče u “ropotarnicu povijesti”, a za mnoge kolekcionare “kult” gramofonske ploče nije nikada niti bio ugrožen pojavom modernog tehnološkog čuda. Izdavačka kuća “Croatia Records”, nasljednica “Jugotona”, ocijenila je međutim svojevremeno da gramofonska ploča neminovno izumire, pa se devedesetih godina prošloga stoljeća “riješila” svog pogona za proizvodnju vinilnih ploča, koji je bio najbolji i najkvalitetniji u bivšoj Jugoslaviji a i šire, zbog čega su mnogi glazbenici iz te države smatrali osobitim uspjehom ako bi objavili svoju ploču baš u “Jugotonu”. Kada se danas objavljuju reizdanja starih albuma, smatra se osobitim uspjehom ako se ponovno objave baš na vinilnoj ploči, no “Croatia Records” sada mora za “tiskanje” svojih nekadašnjih ploča potražiti nekog vanjskog partnera koji nije bio mišljenja da se proizvodnja vinilnih izdanja ne isplati.

Takvi su slučajevi sve češći, a samo jedan u tom podugačkom nizu vinilnih reizdanja jest i četvrti album beogradske grupe “Električni orgazam” koja je svojih prvih pet albuma izvorno objavila u “Jugotonu” čiji su tadašnji urednici imali osobitu sklonost prema svim “novovalcima” iz tadašnje države i rado ih prihvaćali pod svoje okrilje, prepoznavajući njihovu vrijednost u razvoju popularne glazbene kulture u tom vremenu i na tim prostorima. “Jugotonov” urednički tandem Siniša Škarica i nedavno preminuli Dubravko Majnarić imali su odličan sluh za novi val glazbe koji je našu bivšu državu smjestio na treće mjesto u svijetu po snazi i značaju na polju popularne glazbene kulture.

Vinilno reizdanje albuma “Kako bubanj kaže” objavljeno je prošle, 2024. godine, na četrdesetu obljetnicu prvog, izvornog izdanja tog albuma koji je činio neku čudnu, možda i neočekivanu, “naopaku” prekretnicu u radu “Električnog orgazma”. Zato isprva kod mnogih njihovih pobornika nije naišao na razumijevanje. U kojem smislu “naopaku” prekretnicu? Pa mnogi su se glazbenici, potekli iz ranijeg, “klasičnorokerskog” razdoblja, početkom osamdesetih godina, s pojavom novoga vala, pokušali okušati i u novovalnom žanru kako bi se održali u trendu, poput “Bijeloga dugmeta” i “Parnoga valjka”, a “Električni orgazam” je krenuo suprotnim tijekom. Počevši kao pankerski i novovalni band početkom osamdesetih, s laganim zamiranjem novoga vala sredinom osamdesetih godina “Električni orgazam” se s ovim albumom okrenuo više prema standardnom rocku. To je najavljeno već prethodnim albumom, godinu dana prije, “Les Chansones Populaires”, koji nije autorski, već zbirka obrada, na njihov način, nekih najpoznatijih rock standarda stranih autora, a sada su se u toj maniri vratili autorskom radu.

Album “Kako bubanj kaže” značajan je korak u evoluciji zvuka benda. Na prvo slušanje kao da je povratak u sedamdesete, inspiriran tadašnjim radovima “The Rolling Stonesa” i “T. Rexa” ali ipak na sasvim nov način. (Čuo sam neku “legendu” da su “Prljavci” počeli tako da su htjeli svirati kao “Stonesi” ali sa svojim umijećem sviranja nehotice su ispali pankeri. Kao trag tog neuspjelog pokušaja izrodio se njihov uspješni logo kojim su parodirali logo “Stonesa” ili, ljepše rečeno, kojim su ga pankerski parafrazirali. No, to nije tema pa se vraćam “Električnom orgazmu”.) Glazbenici iz “Električnog orgazma” nisu se odrekli svojih korijena nego su samo dodali novu kvalitetu, pa slušamo fuziju novoga vala, punk rocka, klasičnog rocka i psihodelije. Jasno su nagovjestili odmak od novovalnih početaka i otvorili nove, šire glazbene horizonte. U svoj eksperimentalni zvuk ugradili su kompleksnije aranžmane i dulje instrumentalne dionice, uveli su puhače i ženske vokale, a osjeća se i inovativni pristup produkciji. Tekstovi su postali dulji i introspektivniji u odnosu na ranije uratke. Bave se osobnim i umjetničkim sazrijevanjem članova benda. Za razliku od ranijih tekstova koji su se bavili trenutkom u kojem su pisani, ovi donose razmišljanja o prošlosti i budućnosti. Tako je album “Kako bubanj kaže” bila demonstracija razvoja njihove idejnosti i sviračke tehnike. Album je svakako bio ispred svog vremena i zato ga publika danas bolje razumije nego u trenutku izlaska.

Novo izdanje, to jest reizdanje albuma “Kako bubanj kaže” nije nikako puka kopija originala. Razlikuje se u dosta elemenata. Već na omotu s kojega nas gledaju članovi banda (a Srđan Gojković Gile me vizualno asocira na Marca Bolana čiju su jednu pjesmu obradili na prethodnom albumu) čitamo dodatak koji nikako ne može stajati na originalnom omotu a to je da je pjesme u novom ruhu remasterirao Goran Martinac u Croatia Records Studiju. On se već specijalizirao za remasteriranje starih albuma. Reizdanje je likovno oblikovao Darko Kujundžić, a u gatefold omotu uz ploču nalazimo knjižicu obogaćenu još nekim fotografijama grupe i tekstovima Gordana Bakote i Zorana Tučkara pisanim o grupi s njihovog današnjeg stajališta. U dijelu omota s knjižicom nalazimo i download karticu s kodom koji nam omogućava “skidanje” albuma s neta u wav formatu.

Posebno osvježenje predstavlja sama ploča. Vinilne ploče su uobičajeno crne i neprozirne, a ova je izrađena od prozirnog plavog vinila i na A strani nailazimo na jednu pjesmu više nego na izvornom vinilu koji ima po četiri pjesme na svakoj strani. Dodana je pjesma “Tetovirane djevojke (U.F.O. je stigao)” za koju smo znali samo s izvorne kasetne verzije albuma. Treba istaći da su sve promjene novoga izdanja u odnosu na staro aktivno pratili članovi benda i sve su to odobrili.

Što smo u “slušnom” smislu, to jest u zvučnoj slici dobili novim izdanjem? Uspoređujemo li nove snimke sa starima možemo primijetiti: zvuk je čišći, šum je dobrim dijelom uklonjen, instrumenti su jasnije odvojeni, a vokali istaknutiji. Povećao se dinamički raspon, zvuk bubnjeva nije tako zagušen kao na izvornim snimkama, zvuk saksofona i klavira je čišći, gitare djeluju toplije, bas je dublji i energičniji… A što se bubnjeva još tiče, kojima je posvećen i naslov albuma, treba istaći da su na albumu radila dva bubnjara, bendovski Goran Čavajda “Čavke” i ne prvi put “posuđen” Ivan Piko Stančić koji je ponekad znao sudjelovati i u produkciji. “Čavke” će preminuti u 36. godini života 1997. godine u dalekoj Tasmaniji, a Piko je umro prije malo više od dva mjeseca. U izvođenju pjesama sudjelovalo je ukupno 15 glazbenica i glazbenika od kojih su najistaknutiji član, glavni autor, osnivač, frontman, gitarist, pjevač i producent Srđan Gojković “Gile”, te klavijaturist i pjevač Ljubomir Đukić “Ljuba” i danas članovi banda. Doduše, ovaj drugi s prekidom nakon albuma “Kako bubanj kaže” sljedećih dvadeset godina.

Na kraju ovog osvrta vratit ću se na njegov početak, na dane prijelaza s vinila na kompakt diskove. Bilo je tada i takvih “audiofila” koji su, nostalgični prema pločama, u mane kompakt diskova ubrojili i hladnoću i sterilnost zvuka u kojem nema toplog šarmantnog pucketanja gramofonskih ploča, što je njima dodatno stvaralo dojam topline zvuka kao što je topao kamin u kojem jednako tako pucketa drvo u vatri. Za neke je to bila emocionalna kompenzacija u nedostatku tehnički superiornijih uređaja i kvalitetnijeg materijala od kojeg je izrađena ploča. No, jasno nam je da pucketanje nije sastavni dio glazbe. Ne čujemo ga ni na koncertu Bečke filharmonije, ni na koncertu “Električnog orgazma.” Danas više nema tako mnogo slušatelja vinila i u prosjeku naklade vinila su manje. Ali oni koji su ostali i koji ne pitaju za cijenu uređaja i vinilnih ploča sigurno ono “toplo” pucketanje ploča ne bi nikako doživjeli “šarmantnim”. Magija “topline” zvuka vinilnih ploča leži negdje sasvim drugdje.