Helloween / Giants & Monsters

Četiri godine nakon prvog, stiglo je i drugo studijsko izdanje tzv. “Pumpkins United“ line-upa njemačkih power metal prvaka Helloween. Podsjećamo, dugovječnoj postavi Weikath/Grosskopf/Deris/Gerstner/Löble, 2016./17. godine priključili su se osnivač Kai Hansen, koji se tada vratio nakon 28, te Michael Kiske, povratnik nakon 24 godine. Ekipa je 2019. godine objavila koncertni „United Alive In Madrid“, pa kada su se uvjerili da im skupa ide dosta dobro, 2021. i studijski album „Helloween“. Oba popraćena velikim turnejama. I live albumima. Prošlogodišnji koncertni „Live at Budokan“ bio je uvertira u novo studijsko izdanje „Giants & Monsters“. Sveukupno, sedamnaesti je to studijski album sastava kojeg se (s pravom) etiketira pionirom i predvodnikom, kreatorom power metal subžanra. Velik je to, jedan od najvećih, metal bendova i logički je da se svako njegovo izdanje dočekuje s iznimnom pozornošću. Pa je tako bilo i sada. „Giants & Monsters“ bi trebao, čak i morao, opravdati onaj dio (metal) publike koji se nadao dobrom albumu. Za fanove se ne bojimo da će im se dopasti. Kohezivan je to, živahan, strastven, samouvjeren, elokventan, iznijansiran i balansiran, a nadasve entuzijastičan album. S nekoliko dobrih i još boljih pjesama. Možda i koja manje dobra, no to ostavljamo individualnim afinitetima. Bile one strukturalno jednostavn(ij)e ili složenije, kompliciranijih formi, progresivnih misaonih oblikovanja, brzog, umjerenog ili baladnog tempa, kao cjelina zvuče jako dobro.. Mahom budu ogrnute plaštem epske atmosferičnosti koju dodatno naglašavaju orkestralni elementi, zborska pjevanja, te interludijski dijelovi (i cjeline) s izranjajućom dramaturškom neizvjesnošću. Pogotovo tematski vezane uz Sci-fi teme, svemir i vanzemaljce. Ono što se vrlo lako može primijetiti (odnosno, čuti) su slojevite melodije, tehnički zahtjevnije gitarističke formacije, sa snažnim, karakternim riffovima i melodičnim solo dionicama koje svoje uporište nalaze u heavy metalu 80-ih. Uobličene ritam sekcije među najcjelovitijim su sastavnicama, temelj harmonija i improvizacija glazbenih konstrukcija. Srce kolektiva. Precizno, snažno, katkada i pomalo nasrtljivo, ali konstantno profinjeno bubnjanje u kombinaciji s pulsirajućim, dovitljivim i savitljivim basevima, u periodičkim izmjenama ritmova održavaju visoku razinu energičnosti, napetosti i odlučnosti. E sad, ako sklad koji vlada između tri gitare nije ništa čudno i ništa neočekivano niti neuobičajeno, tri vokala je nešto na što se baš i ne nailazi često. Posebno ne u varijanti kada su dva (u konkretnom slučaju Andi i Micha) glavna, a treći pomoćni (Kai), koji kad preuzme ulogu vodećeg, onda postaje – glavni. Baš glavni. Na prošlom albumu „Helloween“ pokazali su (i dokazali) da zajedno mogu funkcionirati bez većih problema, a ovaj „Giants & Monsters“ je dodatno unaprijedio tu suradnju. Iskusni su to lisci, nema tu mnogo filozofije. Jasno je i da su taj segment posložili na najbolji mogući način, jer album vokalno, naprosto – blista. Epska saga „Giants On The Run“ hrabar je izbor za uvod u album, a uz nju, našpanani galopirajuće/jurišni power-speed naslov „We Can Be Gods“ (tri vokala podjednakih uloga) stara su, provjerena Helloween škola nadahnuta progresivnijim idejama. Ako u bilo kojem dijelu albuma postoje ikakve sumnje da trostruka vokalna suradnja ‘ne klapa’, završna stvar „Majestic“, još jedna epska prog-saga, s dinamičkim promjenama tempa, briše svaku od njih. Ali ne samo ‘u slučaju’ vokalnih sekcija, već u svoj svojoj kompletnosti, konkretnosti. I impozantnosti. Uz spomenuti „Majestic“, „Universe (Gravity For Hearts)“ pjesma je koja zadovoljava obrazac kompleksnijih progressive metal struktura, kompletirajući smislenu priču (međusobna povezanost u svemiru) i snažne melodijske linije. Neki radijski urednici bi, pretpostavljam, u eter najrađe odaslali (hard) rocku bliske, memorabilne, „A Little Is a Little Too Much“ i „This Is Tokyo“, obje tekstualno temeljene na personalnim Derisovim iskustvima. Jedna iz njegova životna doba od kojih 15-ak godina, o malim stvarima koje mogu postati značajne, a druga posveta onom lijepom što je doživljavao u ‘Zemlji izlazećeg sunca’, još od avantura s Pink Cream 69. Osobni bi izbor etera bio ozbiljniji i nešto oblačniji „Hand of God“, koji metaforički prezentira potrebu za kontrolom, staloženi naslov srednjeg ritma s nešto težim tonovima, poliritmičkim bubnjanjem, te jako zanimljivim solažama. Ili balada „Into The Sun“ na temu inkarnacije, koja proživljenim interpretacijama Andija i Miche, melankoličnim orkestracijama i čeznutljivim solažama, podsjeća na „Light The Universe“, koju je za “Keeper of The Seven Keys – The Legacy”, Andi otpjevao s Candice Night. Da rezimiramo. „Giants & Monsters“ jedan od najozbiljnijih i najversatilnijih albuma Helloweena, koji više zvuči kao optimistički pogled unaprijed, nego nostalgični osvrt unatrag. Može ga se, iako baš i ne mora doživljavati kao kontinuitetom „Keeper-a“, ali dobro je znati da se ključevi i dalje nalaze u sigurnim rukama. „Giants & Monsters“ tako je (još jednom) Helloween posložio u isti red s jako malim brojem bendova koji su i nakon desetljeća i desetljeća javnog staža sposobni napraviti cjelovit, inventivan, zanimljiv i kreativan komplet pjesama. Točno ono što se od ovog power diva i očekuje.