IQ / Dominion

Nije sporadična pojava da se u određenim fazama u glazbi javljaju vakuumi kada provjerene glazbene atrakcije nemaju trenutno ili uopće ništa novog za ponuditi ili kazati. Bili smo svjedoci prošlog  „ledenog doba“ u kojem su glazbeni „dinosauri“ prog rocka uljujani u svoje zaštićene i pomalo potrošene sinekure gotovo nezainteresirano promatrali svijet oko sebe ne shvaćajući da se „iza brda“ valja neka nova sila nezainteresirana za njihove glazbene svjetove prepune kompleksnih struktura, mješavine klasične glazbe, jazza, popa, folka; neobične, konceptualne  lirike;  ali sila zainteresirna za ekonomske, socijalne, društvene probleme, probleme malih ljudi.

Znamo da je punk naglavačke promijenio glazbenu paradigmu kroz svoju poslovičnu, neukrotivu energiju realiziranu kroz trominutni format, uobiličenu kroz genijalne singlove, u pravilu loše albume.

Kako je glazbena evolucija pojela svoju prog djecu, isto je napravila sa svojom punk djecom. Ipak su i jedni i drugi ostavili svoj „potomak“ koji se više neuspješno nego uspješno naslonio na ostavštinu svojih „predaka“, kroz razne neo-prog i neo-punk bendove.

U ovom osvrtu spominjemo ovaj vitalni neo-prog bendu IQ, jedan od rijetkih (uz Marillion) priznatih  od strane kritike i publike, a  koji svoje glave i dalje ponosno drže visoko iznad vode. Bend je to  kojeg prati glas jednog od nezasluženo podcijenjenog sastava. A ta opaska ima itekako smisla, jer moram priznati, iako sam ljubitelj progresivne glazbe, za njih sam čuo prvi put??

Zato postoji izreka da nikad za ništa nije prekasno.

Oformljeni daleke 1981 godine do sada su izdali 12 studijskih albuma, a ovaj posljednji izdan u ožujku tekuće godine na sebi nosi (po nekima) nesretan broj. A je li on zaista nesretan zaključite sami u nastavku recenzije.

Album sadržava svega 5 pjesama (jedna od odlika progresivne glazbe- dugometražne kompozicije), inspiriran je poemom Dylana Thomasa „And death shall have no dominion“, a prema riječima članova benda želja im je posvetiti pažnju smirenom i polaganom življenju u vremenu koje nam je dano na raspolaganje, podcrtavajući misao da je svijet oko nas naša kreacija, a da su vrijeme i zdravlje najvažnije stvari.

Analizirajući otvarajuću „The Unknown Door“ (22:34) očito je da  snaga ovog benda počiva u činjenici da su nakon toliko vremena sposobni stvoriti ovu „malu“ suitu koja od prve minute plijeni slušatelja puninom zvukova, korektnom melodijom optimističke atmosfere sa stalno prisutnim bogatim klavijaturskim zapisima, masnim basom, odličnim vokalom, pamtljivom gitarom, inspirativnim bubnjanjem – ukratko stvorena je, revitalizirana magija rasnih progresivnih uradaka u kojima je sve fino posloženo bez nepotrebnog iskakanja pojedinog instrumenta u prvi plan, postignuta je potrebna sinergija koja ovakve „mamutske“ pjesme, ako nisu dobro instrumentalno osmišljene zna odvući u karikaturu ili još gore, u dosadu. U ovoj ima i romatike, energije, veličanstvenih crkvenih orgulja, pametnih promjena ritma i tempa pa se za istu može kazati da je „The Unknown Door“ rasni primjerak njihove kajdanke, bez ikakve dileme spada u najbolje iz cjelokupne karijere.

Da su IQ majstori i kraćih, trominutnih formata nalazimo već u narednoj, akustično/baladno/pastoralnoj „One of Us“ koja me neodoljivo podsjeća na Genesisove „kratke rezove“.

„No Domionion“ svojom složenošću posjeduje simfonijske karakteristike u kojima  stelarne klavijature potpomognute racionalnim, ali apsolutno potentnim bubnjanjem, bas gitarom, te nadasve iskrenim i osjećajnim vokalom čine ovu pjesmu dramatičnom i neizvjesnom.

„Far From Here“ dokaz je dugogodišnje kohezivne sinergije koja dokazuje koliko su svi članovi benda zaista odlični, vrsni glazbenici koji su, čini mi su ovom uratku uložili sve svoje umijeće, energiju u uradak, koji bi bio vrlo zapažen da je nastao u vrijeme punog cvjetanja prog glazbe.

„Never Land“ je pametno izabrana za kraj, za zaokruženje ovog zaista odličnog albuma koji neće otvoriti neke nove glazbene horizonte, putokaze prema nekim pionirskim smjerovima, ali će svakom poznavatelju dobre glazbe ostati memoriran kao trenutak u vremenu i prostoru kojem treba posvetiti  slobodno vrijeme. Možda nekome bude inspiracija.

Ono što mi se sviđa kod ovog albuma (unatoč njihovim referencama na uzore poput Genesis i Yes) je činjenica da su melodijama i harmonijama prevazišli Yesovske pomalo zbrčkane, atonalne kompozicije, dok  unatoč odličnim aranžmanima i čestim izmjenama ritmova, ipak nisu dosegli nivo aranžmana Genesisa, često prepunih jedva čujnih, ali apsolutno unikatno osmišljenih zvukova.

Red je na kraju da predstavim aktualnu postavu ovog odličnog benda: Peter Nicholls (vokal), Mike Holmes (gitara), Martin Orford (klavijature), Paul Cook (bubnjevi) i Tim Esau (bas).

Dakle, ukrcajte se s povjerenjem na ovaj fino osmišljen sonični let na kojem možete doživjeti puno zadovoljstva, te biti među onim sretnicima kojima je i posvećena ova melodijska vokalno instrumentalna odiseja u kojoj svjetlo optimizma konstantno razbija sve prisutniju tamu.