Eluveitie / Ànv

Najdulji razmak između dva studijska albuma Eluveitie je okončao izlaskom devetog djela tog tipa imena „Ànv“, objavljenog šest godina nakon „Ategnatos“. 

Podsjećamo, ovi su se Švicarci u drugoj polovici 2000-tih s dva svoja uvodna izdanja „Spirit“ (2006) i „Slania“ (2008.) prometnuli u najznačajniji sastav koji spaja tradicijsku i metal glazbu. Bilo je to doba kada su se pioniri folka, mahom sa sjevera Europe, počeli polako umarati. Ili ‘uzimati zraka’ prije novih pothvata.

Mega-dobra umješnost (i uspješnost) spajanja snage, energije i intenziteta melodičnog death metala s vitalnošću srednjovjekovnih keltskih melodija osvježila je i nanovo popularizirala pomalo umoran folk metal sub-žanr. Koji se nekoliko godina ranije bio svojski razmahao. 

Svježinu je ponio i akustični „Evocation I: The Arcane Dominion“ (2009), da bi godinu mlađi  „Everything Remains (As It Never Was)“, dajući još više prostora melodičnom deathu, završio metalnu trilogiju. Potom je, rekli bismo, počela određena katarza benda, koji je u sljedećih devet godina objavio tri, da tako kažemo ‘metalna’ i jedan akustični album, ali i doživio gotovo kompletnu rekonstrukciju redova. Naime, nakon „Helvetios“ (2012.) počelo je osipavanje najstandardnije i najznačajnije postave, a ‘čistku’ je u narednim godinama preživio tek basist Kay Brem. I naravno, jedini stalni član i osnivač, Chrigel Glanzmann.

Od onih značajnijih, čast svakome, ističemo dolazak pjevačice Fabienne Erni prije osam godina, dok su se violinistice najviše rotirale, a najnovija je, od lani u bendu, Lea-Sophie Fischer. Možda je nešto od navedenoga razlog, prije svega konsolidacije redova, da se toliko dugo čekalo na novi album „Ànv“, koji je , da odmah kažemo, Eluveitie vratio u centar folk-metal zbivanja.

Najkraći od svih dosadašnjih „Ànv“ je živopisan, energičan, nemalo puta i agresivan, odlučan, tutnjajući melo-death metal kombiniran s turobnom, melankoličnom, mračnom, na momente i apokaliptičnom atmosferom epskih razmjera smještenoj u korijenima keltske mitologije, duhovnosti i tradicijske glazbe. I tekstova. Za kojega se ima kontinuiran osjećaj da svoj intenzitet smanjuje (ili pojačava) uvijek u pravom trenutku.

No da sve ne bude tako pesimistično i s prevelikim osjećajem beznađa, svjetlost i nadu svojim dinamičnijim tonovima donose optimističniji, zaigraniji i čarobniji hurdy-gurdy, violina, harfe, gajde, mandoline, a posebno anđeoski zvuk flaute. 

Zvuk Eluveitiea je homogen, gust, zbijen, odlučan, ispunjen hrpom instrumenata, ali istodobno i prozračan, privlačan, raskošan, po potrebi i i euforičan. Materijal koji se u svojoj srži poprilično jasno, duboko i rasprostranjeno oslanja na spomenutu srednjovjekovnu atmosferu i slikovitost. I to mu je najjača poveznica s najranijim izdanjima. 

Melodične heavy riffove i vitalnost ritam sekcija spaja s folk instrumentacijama, a kombinacija Chrigelovih grubih, surovih, frenetično-zapovjednih muških vokala, s nježnijim i emotivnijim ženskim zvuči poprilično dobro. Posebno u dijelovima nekih songova (onih žešćih i ‘nasilnijih’) gdje se žensko pjevanje, u pokušaju slamanja sumanutih jurnjava zvučnim horizontima energično i hrabro suprotstavlja muškoj vokalnoj nasrtljivosti.U laganijim pjesama (i nekoliko cjelovitih folk Interludija) Fabienne svojom nježnijom stranom, fluidnošću, ugodom i toplinom smiruje neizvjesnost, a istodobno unosi jake elemente realistične epske autentičnosti. 

Ambijentalni intro „Emerge“ uobičajeni je ‘ulaz’ u album, slijede klasičniji, urnebesniji i raspojasaniji „Taranoías“, s tipičnim  melodioznim heavy metal gitarskim solom. Konstrukcijski slične „The Prodigal Ones“ i „Premonition“ predodređene su za nasljednice nekih od najjačih hitova iz prošlosti (“Inis Mona”, “Thousandfold“, „King“, recimo) Baladni naslovi uvijek su bili jedan od trademark-ova benda, koji ovdje nastavlja „Awen“, a postojanost i dosljednost kompletnog izdanja potvrđuju i odlučne „The Harvest“ i „The Prophecy“, koja kombinacijom smirenijeg uvoda i srednjeritmične energičnosti kao da primiruje tenzije i nagovještajem boljih momenata privodi završetku ovaj poprilično dobar album. Ujedno, može ju se doživljavati i kao najavom nečeg novog. U stilu ‘zatišja pred buru’.

„Ànv“ sa svojom živopisnom skladnošću predstavlja esenciju Eluveitiea. Benda koji je sposoban napraviti i dobru pjesmu i dobru cjelinu. Naravno da ovo nije novi početak, a još manje njegov vrhunac, jer je to bilo pred 15-ak godina, no da je nakon zamršenije bliske prošlosti dobar zalog za mirnu i sigurnu budućnost, to bi se moglo reći.  

Među mnogim bendovima koji, u većem ili manjem omjeru, kombiniraju melodeath i folk glazbu, dojam da Eluveitie to radi (po)najbolje i nakon gotovo 20 godina praćenja njegove karijere nimalo ne jenjava.