Evanescence / Sanc+uary

Doživljavan (i) kao odgovor na europsku gothic scenu, ponajviše na dio oko Lacuna Coil, uspoređujući tada Amy s Cristinom, Evanescence je pred 23 godine u svjetsku orbitu naprosto uletio s albumom „Fallen“. Prodan u milijunskim nakladama, propisno je uzdrmao tada izuzetno snažnu američku (nu) metal scenu, a njegova se popularnost svjetlosnom brzinom proširila i po cijelom svijetu. Danas je, kažimo i taj podatak, s više od 17 milijuna prodanih kopija među najprodavanijim metal albumima 21. stoljeća.

Amy Lee je u to doba instantno postala nova heroina, a “Bring Me To Life“ ultimativna himna novih naraštaja metalaca. Premda nijedan kasniji nije ponovio uspjeh debitantskog albuma, svaki od naredna četiri izazivao je popriličan interes u glazbenim krugovima. Takav je slučaj i s ovogodišnjim izdanjem „Sanc+uary“, nasljednikom pet godina starog „The Bitter Truth“. Novo ime u bendu je basistica Emma Anzai, koja je zamijenila Tima McCorda, koji pak se preselio na poziciju gitariste, umjesto otišlog Jena Majure. Da to odmah kažemo. 

Jedna od značajnijih koncepcijskih promjena je daljnji odmak od korištenja sympho-gothic elemenata, nekada značajnih dijelova glazbene slagalice Evanescencea. Doduše, ovdje ih je moguće razabrati u zamračenom, dramaturškom okruženju i gudačko–orkestralnim aranžmanima, no u potpunosti su podređeni cjelini. 

Amyni eterični, dojma smo, nikada emotivniji i proživljeniji mezzosoprani i ovdje su glavni nositelji cijele, tri godine stvarane priče. Kojoj je, kako je kazala, središnja preokupacija pronalaženje jedni drugih, ma koliko god da to teško i mračno bilo. Jer, ne može se popraviti ono s čime se odbijamo suočiti. Album je nastajao usred izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, političkih previranja u zemlji i želje je bila kanalizirati emocije bijesa i ljutnje u pjesme. Dakle, sociološke je tematike.

Glazbeno, „Sanc+uary“ je opsežnog tonskog raspona i suvremenijeg produkcijskog pristupa, koji stilski kombinira alternativni rock/metal s elektronikom, što ga čini živahnijim i odvlači u pravcu popa. Rekli bismo, očekivani slijed stilskog izražavanja. Ritam sekcije daju snažan zamah, gitare kombiniraju melodije i oštrije groove, a orkestracije, koje su na zadnja dva albuma znale rastakati zvuk, ovdje ga dopunjuju, popunjuju i ispunjuju. Gudački orkestar, angažiran u skoro pola naslova, posložen je tako da djeluje kao sastavni dio benda, bez trunke dominacije i izdizanja iznad bilo kojeg dijela kompaktnog zvučnog zida.

Pjesma “Beautiful Lie“ ima hit-potencijala, jednako kao i „Who Will You Follow“, u koju su implementirani i oštriji groove ritmovi, a u red energičnijih, ubrzanijih i plesnijih naslova spada i „About Us“. 

„Afterlife“ je energična pjesma srednjeg tempa, izrazito emotivnog naboja, inače u ožujku 2025. objavljena na soundtracku za Netflixovu animiranu seriju „Devil May Cry”, „Sanctuary“ snažan naslov srednjeg tempa mračnih melodija, s tjeskobnim elektroničkim uvodom, a eksperimentalna „Self Destruct“ sadrži najozbiljniji format simfonijskih elemenata.

„How Do I Heal“ i „Forever Without You“ prekrasne su, otužne, balade garnirane nježnim pianom i senzibilnim, (su)osjećajnim, realističnim Amynim pjevanjem, u potpunosti usklađenih s  pričom koju prenose. 

Rekli bismo na kraju, „Sanc+uary“ se kreće provjerenim stazama, ali na svom se putu ne ustručava malo skrenuti i na neke neistražene teritorije. Ne one nikada istraživane, ali one u kojima se ima još štogod zanimljivog pronaći. 

Drugim riječima, nije da nudi nešto previše novoga ili drugačijeg, ali da se u njemu osjeća trud i želja da zvuči osvježenije i modernije, taman koliko treba biti u odnosu na prethodnike, to se može komotno kazati.

Uglavnom, da ga više ne razvlačimo, album je ovo po mjeri fanova benda.