GRICE / Filter

Teško je u poplavi novih glazbenih imena pronaći zlatnu ili makar srebrnu žilu koja neće biti samo površinska, jednokratno eksploatirana, te koja će onome tko po njoj dublje pročeprka zauzvrat osigurati pravo zadovoljstvo uz saznanje da se u rocku (konkretnije u prog rocku) još itekako ima što kazati. 

Grice Peters engleski je art rock glazbenik, pjevač, tekstopisac, multiinstrumentalist i producent, a na ovom najnovijem uratku koji baš i nije lagan za slušanje prisutan je autorov pokušaj oslobađanja od klišeja, svojevrstan je to krik slobode u soničnom otisku praćenom tajanstvenom, konteplirajućom, hinotičkom i postojanom atmosferom koja se proteže kroz lirsko/dramske labirinte psiholoških, intelektualnih i provokativnih tema.

Na ovom albumu  kojeg se iskreno ne može svrstati u kategoriju pionirstva, ipak je stvorena  impresija da nije ničija kopija zbog očite pasije koja je uložena u njega.

Ako se za oponašatelje može univerzalno kazati da im se u životu i glazbi povlađuje više nego izvornima, onda nije ništa čudno da se posebno voli gledati majmune, papige i medvjede. Ako ste na trenutak pomislili da Grice pripada oponašateljima, onda ste napravili kardinalnu grešku u koracima.

Za svaku pohvalu je njegovo kompozitorsko umijeće kojim je izbjegnuto kreativno samoubistvo, melodije koje zahvaljujući odličnim aranžmanima nastaju, razvijaju se i eksplodiraju u fino izraženim krešendima. Melodije koje odreda posjeduju neosporno ozbiljnu ritmičku propulziju, te otkrivaju  asertivan pristup oblikovanju glazbenih ideja u kojima su uobičajeno ugrađeni i bol i sreća. Glazba s ovog albuma ipak neće u glazbeni „kulinarski show“ donjeti neke nove recepte, no ono što je nedvojbeno, prisutnost je dobro koncipirajućih priča, nikada dosadnih, a u kojima se ambicija susrela s kreativnošću.

Očito se malo po malo slaže impresivan intersteralni poredak u prog sazvježđu, ovaj uradak uz odličan album “Hauntings” Richarda Barbierija nastavak je to tek formiranog niza koji će poznavatelji prog glazbe zasigurno referirati kao rijetke “crne bisere”.

Svoj neosporan talent Grice Peters (vokal, električna i akustična gitara, bas, mellotron)  podijelio je sa sljedećim glazbenicima: Richard Barbieri (klavijature, sintetizatori), Steve  Jansen, David Torn (gitare,  loopovi), Luca Calabrese (truba), Theo Travis (duduk) i Al Swainger (bass, double bass).

Album je unisono prihvaćen od strane kritike kao smjelo ostvarenje u kojem se autor poigrava s prog/eksperimentalnim folk matricama u srazu s elektronikom koja stimulirajuće funkcionira s diskretnih pozicija. Za svaku pohvalu je bogata orkestracija koja odiše smirenom elegancijom. Griceov pomalo depresivan, ali nedvojbeno emotivan vokal u srazu s pejsažnom zvučnom slikom s lakoćom na trenutke nas uvači u stabilan vertigo u kojem se treba ugodno osjećati.

Ako se pitate što podrazumijeva naslov albuma, odgovor bi se trebao pronaći u autorovoj nakani da ovaj material odvoji od sve više prisutne digitalne buke koju je u večini slučajeva najbolje zaboraviti.

Svo vrijeme iz pozadine, diskretno, ali direktno majstor Richard Barbieri “veze” svoje glazbene čipke iz kojih se s lakoćom nazire njegova lucidnost, jedinstveni senzibilitet u dizajniranju prepoznatljivih zvukova.

Distopijska atmosfera s pjesme “Dumah” (koja bi mogla biti s lakoćom uvrštena u budući soundtrack franšize “Duna”) reprezentativan je komad s hipnotičkim konotacijama u koje se savršeno uklopio Griceov očajnički, repetativan vokals mračnom  atmosferom koja (po mom mišljenju) asocira na istočnjački ritam. Ona i veličanstvena ”Traveller” (koja me pomalo podsjeća na opus Van der Graaf Generator), te “Desert Bloom” sa odličnim solom na trubi Luce Carbonija apsolutni su nositelji ukupne atmosfere, te zasluženo nose status admiralskih zastava.