Supersonic: Oasis iz prve ruke – glasna, iskrena i neuljepšana biografija jednog od posljednjih velikih rock’n’roll mitova
O Oasisu se, bez pretjerivanja, napisalo već gotovo sve. Pisalo se o madchester bendovima, britpopu, braći Gallagher, njihovom nepogrešivom modnom ukusu, svađama, egu, britpopu i bendu koji je 90-ih bio najveći na svijetu. Supersonic je, što je atipično za biografski narativ, pisan kroz intervjue članova benda, a kao što se može i pretpostaviti, i u ovoj knjizi prkosna braća vode glavnu riječ.
Supersonic je knjiga koja nastaje iz zapisa prema kojima je stvoren i istoimeni dokumentarni film. Umjesto klasične biografije u kojoj ritam određuje novinar koji je ujedno i veliki obožavatelj benda, ova je knjiga koncipirana kroz niz pripovijesti, sjećanja i komentara. Supersonic ne želi konstruirati, za biografski žanr tipičan, topos legende, nego na neposredan način prikazuje događaje iz povijesti benda, a upravo u tome leži i najveća vrijednost ove knjige.
Priča kreće od radničkog Manchestera, lokalnih klubova, prvih nesuglasica, sirovog entuzijazma i trenutka kada Noel ulazi u Liamov bend te donosi ono što će Oasis vrlo brzo pretvoriti u nešto mnogo veće od još jednog britpop benda. Čitanje u ovom slučaju postaje jedinstvenim iskustvom u kojem prevladava osjećaj bliskosti s neposrednim akterima priče.
Liam je, očekivano, Liam: direktan, tvrdoglav, šarmantan i nemoguć u isto vrijeme. Noel je oštriji, racionalniji, ali jednako svjestan veličine trenutka u kojem se bend našao. Dva supostojeća glasa pokreću čitavu priču. Knjiga se doima nevjerojatno živom, a tome potpomažu živopisni intervjui Liama i Noela, dviju zaraznih ličnosti.
Posebno su dojmljivi dijelovi koji prate nevjerojatno brz uspon benda. Od malih nastupa do albuma Definitely Maybe, zatim eksplozije s (What’s the Story) Morning Glory? i konačno Knebwortha 1996., sve djeluje gotovo filmski. No knjiga se bavi i drugom stranom slave; iza velikih hitova, brojne publike koja pjeva u glas i naslovnica glazbenih časopisa, očita je i iscrpljenost, pritisak i kaos koji je pratio bend koji je u nekoliko godina narastao do razmjera koje je bilo teško kontrolirati.
Knjiga je zanimljiva i zato što pokazuje koliko je Oasis bio više od samih pjesama. Oasis je bio i stav. Bio je pogled ispod obrva, hod, jakna, frizura, rečenica izrečena bez filtera. U vremenu kada se popularna glazba sve češće pakirala u pažljivo kontrolirane okvire, Oasis je djelovao opasno, bahato i oslobađajuće ljudski.
To ne znači da je Supersonic knjiga samo za nostalgičare. Dapače, ona dobro pokazuje zašto Oasis i danas pronalazi novu publiku. U njihovoj glazbi nema puno kalkulacije. Ima one rijetke sposobnosti da pjesma zvuči kao da pripada svima, čak i kada dolazi iz vrlo konkretnog mjesta i vremena. Zato priča o Oasisu ne ostaje zaključana u devedesetima. Ona se stalno vraća, jer govori o potrebi da glazba bude veća od svakodnevice.
Stilski, knjiga se čita brzo i lako. Nije to biografija koja zamara podacima, datumima i popisima događaja, nego knjiga koja se oslanja na žive glasove. Upravo zato djeluje autentično. Ponekad je kaotična, ponekad pristrana, ponekad gruba, ali upravo to je dinamika koja najbolje odgovara ovom bendu.
Supersonic ne pokušava konstruirati mit. Braća Gallagher nisu prikazana kao bezgrešni heroji, nego kao ljudi golemog talenta, još većeg ega i rijetke sposobnosti da u pravom trenutku uhvate duh vremena.
Zato je Supersonic više od popratnog materijala za fanove. To je portret benda koji je u jednom trenutku postao veći od vlastitih ambicija, ali i dokument vremena u kojem je rock još imao snagu masovnog događaja. Čitatelj nakon ove knjige možda neće saznati baš sve o Oasisu, ali će vrlo dobro osjetiti zašto su bili toliko važni.
Možda takav portret najbolje i odgovara Oasisu. Oni nisu bend koji treba secirati do zadnjeg detalja. Treba ih pustiti glasno, prepustiti se zaraznim melodijama i prihvatiti činjenicu da je njihova priča, sa svim lomovima i pretjerivanjima, jedan od posljednjih velikih rock’n’roll mitova.
