Dimmu Borgir / Grand Serpent Rising

Nešto malo dulje nego što je to bio slučaj s prošlim „Eonian“, čekali su fanovi Dimmu Borgira na novi studijski album. Naime, do sada je najdulja razlika između dva studijska albuma bila ona između „Abrahadabra“ (2010.) i spomenutog „Eonian“ (2018.), nešto preko 7,5 godina, no nova ju je nadmašila. Jer, pauza između „Eonian“ i „Grand Serpent Rising“ trajala je 8 godina i 3 tjedna. Vidljivo više nego spomenuta, a i više nego sve prijašnje.

Možda i najvažnije što se dogodilo unutar istaknutog razdoblja je odlazak gitariste i kompozitora Galdera, koji je u 24 godine provedene u bendu imao itekako značajnu ulogu. I kompozitorsku i sviračku. A otišao je, da podsjetimo, kako bi se (ponovno) posvetio svom projekt/bandu Old Man’s Child. Tako su, uz ‘starosjedioce’ Shagratha i Silenoza, dugogodišnji studijski i live bubnjar Daray, gitarist Kjell ‘Damage’ Åge Karlsen, klavijaturist Geir Bratland i basist Victor Brandt dio ove priče. 

Od još nekih tehničkih zanimljivosti koje možda nekima neće odmah upasti u oko ili uho, spomenimo da „Grand Serpent Rising“, deseti studijski album DB-a, sadrži nekoliko pjesama na norveškom jeziku, što baš i nije bila pretjerana praksa nakon albuma „Stormblåst“ (1996.). Nadalje, mnogi jesu, a neki možda i nisu, zapazili detalj da svi albumi imaju nazive sastavljene od jedne ili od tri riječi, a ovaj se, nakon dva prethodna s jednom, vratio tradiciji naziva s njih tri. A ističemo još i podatak da je ovo album Dimmu Borgira najduljeg trajanja, s najvećim brojem pjesama. Toliko o tehnikalijama.

 „Grand Serpent Rising“ sadrži trinaest strukturiranih, kompleksnih pjesama složenih aranžmana koje istodobno djeluju i ispuhano i inovativno, i ustajalo i osvježeno, i intrigantno i očekivano, i divlje i pitomo, i jednostavno i komplicirano. I ziheraški i riskantno. Kakav je, uostalom, Dimmu Borgir u svom cjelokupnom postojanju. I u tome je tajna njegova uspjeha. Predvidljivo nepredvidljiv. I – dosljedan. 

Na tako nešto upućuju i naslovnica i naslov albuma, čiju je simbiozu pojasnio Silenoz, kazavši, uz ostalo: „ Dok zmija za neke predstavlja zlo, za nas simbolizira nešto drugo; obnovu, rast, znanje i oslobođenje. Skidanje kože, da tako kažem. I ne zaboravimo da veljača 2026. označava kraj Godine zmije, otprilike u istom trenutku kada je ovaj album dovršen.“ 

Zlobna, zlokobna, mračna i teška, ali i veličanstvena, melodramatično-kazališna atmosfera jedan je od najjačih, ako ne i najjači zaštitni znak Dimmu Borgira. I to je ovdje jako naglašeno. Shagrathovi jezivo-sablasni, bijesni, grakćući vokali, skladna rastrošnost i kontrolirano komešanje instrumentalnih dijelova cijelog sustava, ritmička raznolikost, česte izmjene tempa, te vladavina straha i neizvjesnosti čine ovaj album kontinuirano dinamičnim. Jako važan detalj, s obzirom na to da traje gotovo 70 minuta. 

Simfonijski black metal i dalje bi bio najkraći mogući opis, etiketa koju možemo ‘zalijepiti’ na svu glazbu Dimmu Borgira. Kojoj i inače, pa tako i ovdje, ne nedostaje grandioznosti, bombastičnosti, pompoznosti, efektnosti i gizdavosti. Raskošni orkestralni elementi baroknog stila, oblačne melodije, frenetični riffovi, tečna heavy sola, ofenzivni basevi i beskompromisni blastbeatovi u više su navrata dekorirani izdramatiziranim, filmskim intermezzima. Poput onih u ponajboljoj pjesmi  „Ascent“, koja dolazi nakon uvodne, filmske numere, „Tridentium“, gdje do izražaja, uz navedeno, dolaze i teški ritmovi, gudački dijelovi i naracije. 

„As Seen In The Unseen“ je moćan, razoran naslov, kojeg tek nešto malo primiruju akustični gitarski dijelovi, dok u „The Qryptfarer“ zlokobnost dodatno naglašavaju zborska pjevanja, a piano milozvučje ju na koju sekundu izvlači iz bezdana beznađa. „Ulvgjeld & Blodsodel“ bi mogao ‘leći’ fanovima ranijih bendovih albuma, jednako kao i „The Exonerated“, koji povuče na „Mourning Palace“, pogotovo u klavijaturističkim pasažima. „Phantom Of The Nemesis“, uz već navedene karakteristike kod srodnih numera, sadrži i segmente pjevanja bliskih grindcore stilu, a „Repository Of Divine Transmutation“ još je jedna pjesma koju možemo povezati s (naj)ranijim konceptom.

Zatvarajući instrumental „Gjǫll“, s obiljem relaksirajućih akustika i orkestracija, te opuštenih bas ‘n’ drum ritmika, a unatoč monotonim onomatopejama sova i sjetom ispunjenom atmosferom, zvuči poprilično opuštajuće. Kako i treba nakon svih napetosti koje su joj prethodile.

Dimmu Borgir je, da zaključimo, još jednom komponirao album točno onakav kakav se od njega očekuje. Album koji, uglavnom, ništa revolucionarnoga ne izmišlja, album za kojega bi jednostavno kazali da na njemu sve služi svojoj svrsi. 

Tipičan Dimmu Borgir. Kakvog volite, ili ne volite. Bez sredine. I bez kompromisa.